Vera je kao začetak reke: vitka, brza i uzburkana. Kad raspusti kosu ona se kao vodopad sliva niz njena leđa dopirući joj skoro do kolena.

Dok govori, Vera meandrira. Ne sledi osnovni tok priče, izliva se u rukavce, u nove tokove, oni u slivove i delte. Ponekad iz nje krene bujica, ponekad se razliva u poplavu, a katkad njena priča samo teče žuboreći kao izvor. Kad zastane, ućuti i nestane negde u sebi, postaje ponornica. Kao i Japanac Masaro Emoto istraživač mudrosti, emocija i energije vode, ona je više voda od nas (mi smo 80 procenata H2O), zato što ima višeslojniji, dublji, posvećeniji, ljubavniji odnos sa vodom od drugih kojima ona služi uglavnom za piće i kupanje.

Vera Stevanović je akademski slikar, magistar likovne umetnosti, na Zemunskom keju vodi Studio slikanja i crtanja, ali ono što je kao umetnicu najviše određuje je činjenica da već 20 godina sakuplja reke i predstavlja ih kroz različite projekte. Ona živi interaktivnu priču, pa je na razgovor zbog ovog teksta došla sa bočicom od plavog stakla u koju je tog dana zahvatila vodu Dunava na čijoj obali živi poslednje dve i po decenije - i tu avanturu fotografisala, jer je zapis o sakupljanju reke, o tom kontaktu, važan sastavni deo njenih projekta. Nekoliko decilitara Dunava tog dana donela je i na nogavicama svojih farmerki.

Projekat Sakupljanje reka pokrenuli ste početkom 90-ih, u vreme kada su ratovi na "ovim prostorima" postavljanjem novih granica prekinuli tokove komunikacija među ljudima - to naravno nije slučajno...?

"Kako možeš prekinuti tok reke? - pitala sam se. Granice su u glavama ljudi, a reke prirodno teku kako hoće", kaže Vera. "Prvi projekat koji sam uradila nosio je naziv Prekinuti tokovi i odmah su mnogi ljudi prepoznali ono što želim da kažem i aktivno su se uključili. Vodu Drine kod Zvornika zahvatio je tadašnji ratni izveštač lista Corriere della Sera, zajedno s jednim vojnikom preneo je preko minskog polja da bi je mi je doneo jer je razumeo ono što radim. Tada sam napravila prvu, od desetine izložbi na kojima sam predstavila svoj rad vezan za reke i nastavila to da radim do danas, razvijajući, granajući ideje i povezujući ljude i prostore. Moju ideju prepoznalo je stotine ljudi, vodonoše koji su vode reka iz celog sveta punili u flaše i kese i donosili mi ih, ili slali poštom, s pratećim fotografijama, video zapisima ili pričama o tim poduhvatima.

PageBreak

Voda je veza svega i svih

Danas imam primerke više od sto reka koje premrežavaju našu planetu: osim Save, Dunava (s mnogo divnih mesta) Tare, Soče, Drine, Morače, Pčinje, Neretve, Drima, Ibra, Miljacke, Mure... U svojoj zbirci imam i Niger, Gang, Temzu, Mekong, Nil, Misisipi, Kolorado, Rajnu, Amstel, Volgu, Eufrat, Singapur, a ovih dana sam s uzbuđenjem primila na poklon i jedan litar Amazona. Svako od njih kreira svoju priču da bi se ulio u zajednički projekat, moje vodonoše su moja energija, živa snaga. Izložbe i projekti koji se u ciklusima pojavljuju u različitim prostorima, okolnostima i situacijama su nova dimenzija, način da taj materijal progovori. Reke, parkovi, vreme, prostor, gradovi u pokretu teku preko svojih reka u bocama sa svih strana sveta i svi se slivaju u novi, beogradski sliv. Umrežavaju se ljudi preko reka i reke preko ljudi, a voda je veza svega i svih. Život."

Rođena je u Beogradu, njena majka je bila službenica, a otac knjigovezac i nastavnik u Grafičkoj skoli. Mnoge dane najranijeg detinjstva provela je u knjigoveznici "Zlatibor" koju su vodila braća Stevanović, njena dva strica i otac. Papira je bilo na sve strane, raj za malu devojčicu koja je mogla da secka, lepi, oblikuje... Sve što i danas radi. Nije odrastala kao tipična jedinica. Živeli su u malom stanu u velikoj kući sa divnom baštom koja je uvek bila puna ljudi: skoro sva braća i sestre sa majčine i očeve strane su se školovali ili radili stanujući kod njih, dolazili su i odlazili, susrećući se u dve male sobe, mnogo godina. Vera je volela taj period života, bio je bučan i živ, ponekad i veoma buran. Svi su zajedno odrastali, pomagali se, voleli. Zahvalna je svojim roditeljima jer su je naučili da misli svojom glavom, da se obrazuje zbog sebe, bori za svoje mišljenje, pravednost i dobrotu, da je pravo bogatstvo u nama, u novčaniku je samo novac. Oslobađali su je obaveza da ide na rodbinska okupljanja, slave i svadbe ako to ne želi, ali su joj dali slobodu da radi sve što je čini srećnom i poverenje da će ti izbori biti dobri i zdravi. I tražili od nje da podnese posledice te slobode. Razvedena je, ima ćerku Anu, koja je takođe umetnica.

Koja su vaša prva sećanja na umetnost uopšte, sećate li se centrifugalne sile kojim ste bili uvučeni u svet u kome sada boravite, ili se on otvarao malo po malo?

"Kad mi je bilo šest godina preselili smo se u Profesorsku koloniju, malo ušuškano gnezdo u bliskom centru grada koje je imalo svoj poseban i jedinstven senzibilitetet. Doživela sam ga kao mirno ostrvo usred grada koje, po pravilu, iz sebe izbacuje buku, zagađenje i grubost. Provela sam tu 26 godina i vremenom shvatila da je Profesorska kolonija u stvari umetnička kolonija jer sam vremenom polako saznavala da su taj lepi komadić Beograda naseljavali umetnici. Svojevremeno vajari Lojze Dolinar i Toma Rosandić, a u vreme kada je tamo živela moja porodica susedi su nam bili takođe vajari Risto Stijović i Nebojša Mitrić, glumica Jadranka Selec, dramaturg Ivana Dimić, pisac Vladislav Bajac - dugi niz godina meni najbliža osoba u odrastanju i kasnije u zajedničkom emotivnom sazrevanju, kao i brojni operski pevači, profesori i naučnici. Blizina tadašnjeg Doma kulture Braća Stamenković učinila je da moja prva i do danas velika ljubav bude balet, izražavanje telom, pokretom, dodirom... Formirali su me i Kinoteka, festivali Bitef i Fest...

Zaljubljena još od osnovne skole u ruski jezik i njegovu književnost, četiri godine sam studirala ruski jezik verujući da je to moja vokacija. Upoznavanje sa stranim jezikom doživljavala sam kao uvođenje misli, doživljaja, emocije, iz jednog jezičkog područja u drugo. Čarolija rečnika, napipavanje pravih reči, izraza, ulaženje u misao i stanje pisca... Fascinacija. Međutim, što sam više kulture apsorbovala, sve sam više shvatala da mi je od prevođenja i izučavanja jezika mnogo više potreban prostor za lično, unutrašnje ispoljavanje onoga što želim da kažem, pa sam na trećoj godini studija počela da se pripremam za Akademiju. Tu sam upoznala svog budućeg muža Dragoslava, drugog važnog učesnika u mom rastu kao osobe."

Neki od radova koje je izložila sakupljajući reke nose nazive: Zamrznuti tokovi, Vodopad, Plima, Vodeni znak, Bujica, Kaskada, Sto kapi Dunava, Dunav u tegli, Pakovanje Dunava - unutrašnji tokovi, River book, Eho, Tamiš u ampuli...a plasirani su na mnogo načina. Godine 2002. na primer, u Pančevu je održana likovna kolonija pod nazivom Staklo. Umetnici su dobili mogućnost da za izvođenje svojih radova koriste pogone Industrija stakla Pančevo - Vera je tamo otkrila ampularnicu (za potrebe farmaceutske industrije). I tako se ideja o ženi koja sakuplja i pretače reke sama nametnula: otišla je do obale, zahvatila Tamiš u flašu i onda je danima u fabričkoj hali, uz pomoć specijalne mašine sekla duge staklene cevi od kojih se prave ampule, špricevima - ručno u njih ubacivala reku i zatapala ih na otvorenom plamenu.

A posle sa radnicama fabrike koje su joj pomagale i radovale se zbog učešća u umetničkom projektu (i verovatno prekida rutine) na njemu kuvala čaj. Tako su, radeći danima napunile jednu standardnu kutiju sa 275 ampula, što inače neuporedivo brže radi mašina, puneći ih nečim sasvim drugim. Na izložbi O normalnosti u Muzeju savremene umetnosti 2005. godine uzorke reka Dunav, Savica, Neretva... Sipala je u tamne vinske boce i izložila ih u vitrinama za ordenje koje su pozajmljene iz Muzeja 25. maj, ali i u ventuze ili u međuprostor termostakla kružnog oblika... Reke su tako dobile novu dimenziju: postale gotovo sakralni predmeti. Eksponat Drina u Dunavu u stvari je kutija cigareta Drina smeštena u teglu sa vodom Dunava, a Tamiš u Dunavu - je ampula jedne - u tegli s vodom druge reke."

PageBreak

Umetnost daje odgovore

"Ovog leta sam ponovo provela nezaboravnih mesec dana u Industriji stakla Pančevo, sa divnim ljudima koji su mi izašli u susret i pomogli u realizaciji izložbe koja se održala u aprilu u Galeriji savremene umetnosti Pančevo. Ovog puta, u oko hiljadu ampula od 5ml, osim Tamiša, ampulirane su Sava i Dunav. Projekat je predstavljen tokom leta i u Galleria Caffe porodice Marino u Pančevu. Projekat teče dalje. Dunav čeka svoje pritoke koje će ga učiniti najvećim slivom na svetu."

"Svi mi znamo da umetnost nije istina. Umetnost je laž pomoću koje shvatamo istinu, ili barem istina koja nam je data da shvatamo" rekao je Pikaso - šta je za vas umetnost?

"Nema razlike između umetnosti i života. Ako je umetnost život (i obrnuto) onda mi živimo taj život, ne bavimo se njime. A da je život privid ili laž, i da nam umetnost pomaže da ga bolje shvatamo, i na momente zaustavimo tu lavinu iluzija, nudeći još neku, svoju 'istinu', jer kao stvaraoci smo daroviti da 'podmećemo' svoje vizije, svoja traganja za istinom o velikoj laži - Pikaso, (i ne samo on) odmah je shvatio. Komunikacija jeste osnovni smisao kreativnog stvaranja. Deljenje sa drugima. Ako nam je talenat dat, obavezni smo da njegove plodove ponudimo drugima, da bismo tim darom oplemenili svakoga ko je otvoren za nova primanja i razmenu. Misija! Umetnicima je dato da tragaju, da budu nomadi po sopstvenoj duši i da ono što tamo pronađu izlivaju drugima, dele sa njima, što ih čini lekovitim i neophodnim. Samo deca i umetnici veruju u nemoguće. Kada sam prošlog leta pronašla lastu čiopu koja je ispala iz gnezda rekli su mi: 'ne možes odnegovati čiopu' zato što ona leti na velikim visinama, ceo život provodi u letu, osim kad se gnezdi. Odnegovala sam je i osposobila da poleti! Umetnost mnogima pomaže da prođu kroz život lakše: identifikuju se s utopijama drugih i tako se isceljuju. Umetnost pruža, bar delimične odgovore na opšta mesta ljudske egzistencije kakva su: samoće, čežnje, ljubavi, patnje, moralne dileme... Možete li da zamislite život bez književnosti, poezije, muzike, vizuelnih izraza ili umetnosti pokreta...?"

Šta su za vas prave vrednosti života?

"Sloboda, smisao i lepota. Mogućnost izbora je jedina moguća sloboda. Sve druge su prividi. Najlepša sam u tvojim očima naziv je jednog mog rada koji mi je pomogao da zaista shvatim da je lepota stvarno u očima posmatrača. Lepi smo onoliko koliko volimo, najlepši zapravo, ako smo voljeni. Negujući lepotu, naša ljubav narasta neograničeno iznad svega spoznajnog i kao takva je neiscrpna, imamo je i za sve druge. Moje najveće ljubavi su moji prijatelji, a bezuslovna je moja ćerka koju obožavam i uživam u njoj kad god mi to dozvoli...

Verujem da zajedno rastemo, razvijamo se i volimo, tražimo najlepše mesto jedna u drugoj i uživamo u tome. Ona mi daje smisao da se razvijam kao roditelj, energiju da savladam poteškoće koje roditelji stvaraoci zadaju svom porodu, učim od nje mnogo, napaja me divnom muzikom, svojim putovanjima, prijateljima, neprekidno puni svetlošću i smislom."

Kakva je budućnost svih tih reka koje ste pohranili u flaše, ampule...?

"Možda ću jednog dana sve te reke izliti u Dunav, ili kao što se to radi u homeopatiji, samo po nekoliko kapi od svake. Vode reka su veza svega i svih, one pripadaju svima, meni koliko i drugima. Zajedno prenosimo istinu o tajni između života i smrti. Kada reku zahvatite dlanovima, uvek vam iscuri kroz prste, ali možete iznova da je zahvatite, da se umijete i tada shvatite da su stvari jednostavne!"

Šta činite samo za sebe?

"Gledam u reku."