Koliko puta smo čuli da treba da slušamo šta nam telo govori? Boravimo u svom telu 24 sata dnevno i teško nam je da razumemo koliko je zapravo loša komunikacija koju imamo sa sa njim. Osim što nam taj fantastičan sistem koji podržava život daje osnovnih pet čula, on nam pruža obiljemogućnosti da ga razumemo i i uspostavimo komunikaciju. Predstavljamo vam potpuno jedinstven sistem koji se naziva interocepcija.

Rečenica: „Slušaj svoje telo” mi je oduvek zvučala jednako kao i ona: „Voli sebe”. Lepo, mudro sigurno, pa i emotivno, ali isto kao i fotografija kojoj pobegne fokus, malo za šta upotrebljivo. Bila sam i potpuno ubeđena da definitivno čujem svoje telo i nerviralo me je što nikako nisam mogla da razumem kako to tačno treba da se slušam. Sve dok nisam otkrila do tada meni potpuno nepoznati jezik kojim se, kao u nekom paralelnom univerzumu, živo priča u svakom trenutku. Unutar mog tela, od glave do pete. I to nekim fascinantnim čulnim sistemima još fantastičnijih naziva: interocepcija, propriocepcija, nocicepcija, vestibularni sistem. Potpuno očarana tim svojim čulima za koja nisam ni znala da ih imam, a koje je joga svakako razvijala, posvetila sam im ogroman deo svog rada, istražujući i oblikujući metod koji posebno razvija razumevanje tog prelepog jezika senzacija i osećaja kojima telo priča. Interocepcija je čulo kojim čitamo sve što se dešava unutar tela i koje je posebno važno za naša emotivna stanja.

Pročitajte još:

Šta je somatopsihički poremećaj: psiha i telo su snažno povezani

Analiza psihičkih i podsvesnih poruka bolesti po organima: šta otkriva bolesna kičma, šta govore upale i alergije

Kako da prevedemo jezik tela i simptoma: šta bolest pokušava da nam poruči preko naše duše

Prolazeći kroz neka stara predavanja mog učitelja Leslija Kaminofa, s pažnjom sam zastala baš na delu o pažnji, kojim želim da otvorim priču o čulima na koja smo zaboravili. U stvari, Kaminof je tom prilikom govorio o slobodnoj volji i jedinom izboru koji slobodnom voljom možemo da napravimo – kuda ćemo sa svojom pažnjom. Namerno ili ne, stalno donosimo odluke čemu ili kome ćemo posvetiti svoju pažnju, jer, kao ljudskim bićima, nemoguće nam je da sa jednakim fokusom držimo pažnju na svemu unutar i oko sebe. Zato kada odlučimo čemu ćemo baš u ovom trenutku da se posvetimo, to nešto počinje da poprima oblike koji su nam značajni, dajemo mu šansu da poraste, razvije se i ostavi otisak u telu kao u memorijskoj peni.

Problem sa praktikovanjem ove naše slobodne volje leži u tome što je neophodno da sve osim fokusnih tačaka odbacimo. Isključimo. Zaboravimo. Inače, ništa od one pene, otiska i poezije.

Dobra stvar, međutim, je naša sposobnost da pažnju, kako smo je sklonili, tako isto možemo i da vratimo na to zaboravljeno, i, uz malo posvećenosti i veštine, probudimo i oživimo. Kao interocepciju, na primer, naše uspavano čulo za sve što se dešava unutar tela i ključni deo slagalice koja daje odgovor na pitanje kako se to tačno sluša sopstveno telo.

Kakav je osećaj biti u svom telu sada i ovde?

Interocepcija je senzorni sistem kojim očitavamo svoje fiziološko stanje ili suptilne promene unutrašnjih organa, mišića, zglobova. Rad ovog čula, između ostalog, prepoznajemo kao potrebu za hranom, tečnošću, vazduhom, kretanjem, odmorom, kao temperaturu tela, otkucaje srca, rad bešike, stomaka, creva, jednjaka. Ili, skraćeno, ovim čulom veoma precizno osećamo kakav je doživljaj biti u svom telu ovde i sada.

Zamislimo da jedemo samo kada i koliko smo gladni. Da stanemo ili usporimo kada se umorimo. Igramo, šetamo, vežbamo, potrčimo ili se protegnemo redovno. Zamislimo da ne trpimo. Ne samo odlazak do toaleta, već i neprijatne emocije. Da se lako opustimo. Probudimo se odmorni. Zamislimo optimizam, snagu, vedrinu, radost. Ne, nimalo ne preterujem. Onoliko koliko smo u stanju da se u svom telu osećamo kao kod kuće, toliko smo u stanju i da se pobrinemo za sebe u spoljnom svetu.

Nastavak teksta pročitajte na sledećoj strani!

PageBreak

KAKO DA ČUJETE ŠTA VAM VAŠE TELO PORUČUJE: Buđenje zaboravljenih čula
Foto: Shutterstock introcepcija-telo-unutrasnji-organi-poruka-cula

Naša fiziologija je uvek emotivno obojena

Baš kao što su emocije uvek telesne senzacije pre nego se pretvore u misao. Interocepcija je u direktnoj vezi sa emotivnim mozgom. I pozivam vas ovde da odemo dalje od one misli: „Nervozna sam kada sam gladna”. Taj doživljaj prolaska vazduha kroz telo, lupanja srca, strujanja krvotoka, osećaj da su ova pluća, kukovi, ramena, želudac, mišići, kolena moji, znači da postojim. Da sam ja – ja. Razvijena interocepcija je snažno iskustvo iz prvog lica, razvijeni doživljaj sopstva, osećaj da smo živi i da smo u stanju da se pobrinemo za sebe.

Razvijena interocepcija znači razvijenu emotivnuinteligenciju i razvijenu sposobnost samoregulacije.

U donošenju odluka, mozak stalno vaga između interocepcije i eksterocepcije, odnosno, između onoga što se dešava unutra i onoga što stiže spolja, kroz pet čula koja već dobro znamo. Što su ovi doživljaji tačniji, to je veća naša sposobnost ne samo da prepoznamo i osetimo svoje emocije, već i da vidimo dovoljno mogućnosti, mnogobrojne načine na koje možemo da se postaramo za sebe. Što je najvažnije, telo doživljavamo kao siguran dom za sebe. A to je sasvim dovoljan razlog da se svakoga dana budimo sa optimizmom. Interocepcija je ta kojom razlikujemo ono „znam da osećam” od „osećam da osećam”. Razvijajući ovo čulo, učimo ne samo da primećujemo i prepoznajemo emociju, već i da primamo ono što ona ima da nam kaže i pokrenemo se po tom pitanju. 

Tek tada stvarno shvatamo da ne postoji negativna/pozitivna emocija. Svaka je dobra. Svaka je tu zato što je to jezik kojim nam telo poručuje: „Hej, učini nešto, pomeri se!”, ili: „Na pravom si putu, samo tako nastavi”.

Smanjena sposobnost interocepcije može da prati sindrom iritabilnih creva, različite poremećaje u ishrani, depresije i anksioznosti, aleksitimije ili nemogućnosti da osetimo i prepoznamo svoja emotivna stanja, PTSD, i pretpostavlja se, fibromijalgije.

Ako oči vide, uši čuju, nos miriše, čime osećamo interocepciju?

Odgovor leži u fascinatnom tkivu fascije, koje je tek posle 2007. godine dospelo u žižu istraživanja. Fascija je tanana opna, nalik na finu, elastičnu i veoma hidratantnu gazu, prepunu neurona koji konstantno prikupljaju informacije i šalju ih do mozga. Tkivo fascije obmotava svaki organ, uključujući i mišiće, nalazi se na više nivoa u telu, tik ispod kože i, veoma moguće, predstavlja samo za sebe najveći organ koji imamo.

Najveći deo perifernih nerava u fasciji su slobodni nervni završeci, od kojih je 90 odsto interoceptivnih. Fascija je poput mreže za emocije i osećaje u telu, a duboki slojevi fascije obmotani oko unutrašnjih organa su najosetljiviji na emocije.Fascija je organ kojim osećamo senzacije i emocije u telu, od suptilnog golicanja, trnjenja, mravinjanja, drhtanja, peckanja, do stezanja, pritiskanja, bola. Od prijatno toplog, punog, laganog, prostranog, do zakrčenog, teškog, vrelog.
Fizioterapeuti će vam često reći da vas u stvari fascija boli. Tu se naprave tenzije, čvorići. Ona je najčešće mesto u kojem se zaglavi, zgrči, zaboli neka emocija. U isto vreme, fascija je veoma osetljiva na vibraciju, pokret, blagi pritisak, kombinaciju pritiska i pokreta.

Suptilno čulo traži suptilan pristup

Za razvoj interocepcije odlične su blage, nežne i kontrolisane metode pokreta i ljuljuškanja, uključujući i velnes masaže.

I ovde je od same vrste pokreta mnogo važniji kvalitet, kako se krećemo. Kako bismo mogli da uhvatimo ove suptilne interoceptivne signale, pokret mora biti i sam suptilan. Svaki snažniji pokret može da zagluši ovaj fini jezik, posebno ako smo na početku.

Lagan, spor i kontrolisan pokret. Kretanje po putanjama kretanja disanja. Pokret oblikovan disanjem. Praćenje otkucaja srca. Ljuljuškanje. Oslobađanje daha i na fiziološkom i mentalnom nivou sa sobom donosi prepoznavanje interoceptivnih signala. Jer i sam dah je jedan od načina na koje telo govori i preko kojeg možemo da probudimo svoje čulo interocepcije.

Izvor: Sensa