Igra je dijete paradoksa. Bez paradoksa nema prave igre. Igra je poput razigranog dječaka koji je sad na nogama, a već sledeće sekunde dubi na glavi. Igra naglavačke obrće i okreće sve što prethodno ugovori i dogovori. Ona sa lakoćom protivreči svemu što se tobože uspostavi. Ona je poput talasa koji u jednom pjenušavom naletu sravni čitavo jedno pješčano utvrdjenje.

Draž igre je draž konstantne neizvijesnosti i promjene. Upravo zato je igra tako bliska djeci i tako daleka odraslima. Odrasli prirodno teže utočištu dogovora, ugovora, pravila, djeca prirodno plivaju u promjenama beskrajno uživajući u svakom obrtu, iznenadjenju,u neočekivanim preokretima... Naš kapacitet da se igramo je kapacitet da uživamo u neograničenom potencijalu neizvijesnog.

No, igra ne voli neizvijesnost po sebi.

Specijalitet igre je neizvijesno koje nastaje na temeljima izvjesnog. Nema igre bez pozivanja na odredjena pravila, niti pravog zanosa bez njihovog opoziva. Za igru nam je uvijek potreban neki dogovor i ugovor, ali ne možemo se ni zaigrati ni razigrati dok ne izadjemo iz zone dogovorenog, dok ne prekoračimo regule, dok ne porušimo kule od pijeska koje smo upravo sazidali. Igra iskri obrtima i okretima, ona nastaje iz čudesne privlačnosti poretka i haosa, iz strasti reda i nereda...

Igra je čarobna zona u kojoj su najdalje suprotnosti u najbližem komšiluku.

Igra je stanje u kome su samozaborav i sveprisutnost u najvećoj mogućoj blizini.

Kada se u igri zaboravimo, onda smo zapravo potpuno prisutni. Onda nam je dostupno sve čega se vrijedno sjetiti. Onda smo najbliži ciktavom i kliktavom stanju radosti od kojeg nam je srce veliko kao zemaljska kugla. Onda smo do previranja ispunjeni osjećanjem razdraganosti, razuzdanosti, razigranosti od kojeg nam je čitav svijet tijesan i mali. Onda se iz nas na sve strane preliva svijest da jesmo, da smo život, da smo biće, da smo damar i bilo, da smo jedno sa sobom i sa drugima. Nikada nismo povezaniji sa ostatkom svijeta nego kad smo naizgled odsječeni od svakoga u zanosu igre i samozaboravu zaigranosti.

PageBreak

Tajna reč "kobajagi"

Igra ne poznaje i ne priznaje nemoguće. Igra zna ljepotu riječi kobajagi. Kobajagi je pasvord za ovozemaljski raj. Kobajagi je šifra koja otvara vrata naših beskrajnih mogućnosti. Kobajagi raskriljuje našu maštu i ohrabruje našu misao. Kobajagi je katalizator najčistije kreativnosti. To je rukavica bačena u lice našoj inventivnosti.

To je poziv da bljesnemo iz svojih najtamnijih dubina, iz neosvijetljenih slojeva naše ličnosti i našeg iskustva. To je udar koji izvlači iz nas iskru i nama samima nepoznatu. Zato iz igre nastaje vrhunska umjetnost i vrhunska nauka. Zato u igri vrhuni i zri najbolji dio nas.

Zbog svega ovoga, igrajmo se. Ne bojmo se niti da postavimo niti da prekršimo pravila. Upustimo se u čaroliju svemogućeg kobajagi. Povjerujmo da je sve moguće. Sagradimo gradove od pijeska i porušimo ih bez žaljenja. Obrnimo naglavačke sve sa čime se susretnemo i otvorimo srce za radost od koje podrhtava čitav svijet.

P.S.

Ako ste se ovih dana čudili kuda se to djenuo andjeo Igre i pričica o njemu, znajte da se samo zaboravio i zaigrao. A možda se i malo poigrao sa vama.
Igra je andjeo za april 2014. godine.

Snežana Radusinović je facilitatorka Igre transformacije. Više informacija o Igri transformacije možete naći na adresi www.transformisi.me.