U knjizi Dang Dang Doko Dang, Ošo kaže da čovek koji "plače, suze mu se slivaju niz lice, nije blokiran ni na koji način. Može da plače na glavnom trgu, ne stidi se života. Živi bez stida i potpuno. On se smeje i uživa." Takvog čoveka, kaže on dalje, smatraju ludim.

Živimo u vremenu u kom nam se dobar osećaj nameće… Sve više. Pod pritiskom smo. Moramo da se osećamo dobro ili loše. Čak i kad se tako ne osećamo. Koliko je to za nas, zapravo, korisno?

Ljudi smo. Pre svega smo ljudi. Pa tek onda sve ono ostalo: dete, otac, majka, ćerka, brat, šef, podređeni, nadređeni, mušterija u prodavnici, doktor i šta god da smo. Kao takvi, kao ljudi, imamo emocije. Onaj ko kaže da ih nema, ima ih. Onaj za kog pomislimo da ih nema, i on ih ima. Onaj ko ih krije, džaba ih krije od sveta kad on s njima živi. Svet ne mora da ih vidi, ali ih on sam oseća. Ne možemo, dakle, da pobegnemo od emocija. I to je u redu. Jer da, ljudi smo. I sve je u redu s nama i kad plačemo i kad se smejemo i kad smo ljuti i kad nas spopadne tuga… Sve je to okej. Da to nije tako, ko bismo bili? I da li bi nas uopšte bilo?

Koja osećanja uzrokuju bolesti srca i krvnih sudova: evo kako na zdravlje tela utiču negativni ljubavni odnosi

Život je koktel svega i svačega. Ima tu i sreće i tuge, i ljubavi i neljubavi, i suza i (o)smeha, i lakoće i težine, i prepreka i prečica, i problema i rešenja. Ima svega. U skladu sa svim tim kroz šta kao ljudi prolazimo, korisno je za nas da sebi dozvolimo da prepoznamo sva ta stanja, da prepoznamo svoju tugu ukoliko je osećamo i da je pustimo...da je pustimo da bude i da prođe. Jer sve bude i prođe. Baš sve. Pa i tuga. Korisno je za nas i sreću da prepoznamo, i ljubav i radost i zahvalnost i lepotu, i da u njima uživamo, da dozvolimo tim božanstvenim emocijama i stanjima da nas preplave, pa da se setimo tog divnog osećaja u danima kada nam i nisu baš "sve na broju". Sjajno je za nas, a i za one oko nas, da se smejemo na sav glas onda kad nam se smeje, da volimo onda kada osećamo ljubav ali i da to kažemo, da ne krijemo svoju ljubav prema bilo kome ili bilo čemu, da pustimo tu ljubav da diše umesto što je gušimo i ne damo joj da se ispolji i tako ispoljena možda pređe na drugog, ko zna.

PageBreak

Da li krijete negativne emocije: kako suzbijanje osećanja utiče na zdravlje i ličnost
Profimedia da_li_prikrivate_emocije_saznajte_kako_suzbijanje_osecanja_utice_na_licnost_2

Budite slobodni da priznate i iskažete osećanja

Nekako je postalo društveno prihvatljivo zavaravati samog sebe. Navodno, sve je dobro i sve je odlično dok ne dođemo kući s posla, iz škole, dok se s ulice ne sklonimo tamo gde nas niko ne vidi. Dok ne poskidamo sve maske kojima smo se kamuflirali u ono što nismo. Tako kamuflirani se smejemo onda kad nam se plače, plačemo kad drugi misle da ne treba da se smejemo, "srećni smo" onda kada se to od nas očekuje, očajavamo da se ne bismo razlikovali od onih koji očajavaju iako smo suštinski zadovoljni. Zavaravamo sebe zavaravajući druge. A to je mnogo gore, kada zavaravamo sebe. Sve smo, osim ono što smo.

Kada su u pitanju stanja poput stresa, ljutnje, besa, tuge, anksioznosti ili bilo kog drugog stanja u kom se i ne osećamo baš dobro i sjajno, važno je da ih prepoznamo. Zašto je to važno? Zato što kad ih prepoznamo, sposobni smo da nešto po tom pitanju i uradimo. Nekada samo treba pustiti da loše stanje prođe – bez previše analiziranja, a nekada je mudro preduzeti konkretne korake kako bismo se što pre vratili u dobro stanje. Prepoznavanje negativne emocije je zdrav način na koji na nju reagujemo. Ako nam tuga postane hronično stanje, onda se s tugom vremenom i poistovetimo. Postanemo tuga. A ako postanemo tuga, da li stvarno želimo da budemo tuga?!

Dajmo sebi slobodu da budemo ono što jesmo i da osećamo ono što nam se oseća. Ako nam se plače – šta nas sprečava da se isplačemo? Ako nam se ćuti – šta nas sprečava da ćutimo? Ako nam se smeje – šta nas sprečava da se smejemo? Ako smo ljuti – mudrije je i korisnije za nas da izudaramo jastuk kako bismo se oslobodili te ljutnje, nego da mrzimo ceo svet zato što smo mi zbog nečega ljuti. Ako nekoga volimo – šta nas sprečava da mu to i kažemo? Šta nas sprečava da priznamo svoje emocije?

Šta sve zdravi i srećni ljudi rade drugačije od većine: 11 navika koje hitno treba da uvedemo u život

Jasno je da nam bes na duže staze ne koristi, ali je jasno i da je on prosto prirodna emocija. Šta možemo da uradimo kada prepoznamo svoj bes? Možemo da skratimo vreme koje provodimo u besu. Ili u nervozi, stresu. Kako nam koristi da budemo besni zbog nečega ili na nekoga cela dva sata ili dva dana ili dva meseca ili dve godine čak! A ima i toga – kada sami sebe predugo gušimo negativnom emocijom koja šteti samo i isključimo nama. Ne koristi nam, dakle, nikako. Zato dozvolimo sebi da sledeći put kad budemo besni i nervozni, to budemo kraće nego obično, tek da probamo i vidimo kako nam ide. Pa naredni put opet kraće pa opet kraće i tako dok sebe ne dovedemo u poziciju da smo retko kad besni i nervozni. Možemo čak i da iskarikiramo svoj sopstveni bes pa da mu se nasmejemo.

Dok smo živi i dok dišemo, u redu je da budemo ljudi koji su, između ostalog, satkani i od emocija. Okean se ne buni što se sastoji od kapljica vode koje se, s vremena na vreme, pretvore u talase od deset metara. Okean je u redu i u ljubavi sa svojom prirodom. Mi ljudi smo u prednosti u odnosu na okean zato što smo sposobni da radimo na sebi, da sve ono što nam se ne sviđa zamenimo onim što nam se sviđa, da svaki loš osećaj pretvorimo u stvarno dobar, istinski dobar osećaj. Sposobni smo da budemo "ludi", kako to kaže Ošo, i da plačemo na glavnom trgu ali i da se smejemo i uživamo. Usklađeni sa samima sobom, a ne nužno sa tuđim mišljenjima i očekivanjima.

Umesto tuge, budimo duga. Neka se nijanse prelivaju.

Izvor: Lovesensa