Opasnost, bilo stvarna ili zamišljena, uzrokuje strah. Osećamo strah i kada se dogodi nešto što nismo predvideli. Takođe se može povezati i sa budućnošću: kada nešto očekujemo, čak i kada ne znamo šta je u pitanju, strahujemo od toga. Nedostatak vremena da reagujemo kao i da pronađemo način da se izborimo sa novonastalom situacijom jeste ono što izaziva strah.

Strah se prvenstveno izražava i doživljava putem tela. Na primer, kada neko koga nismo videli niti čuli neočekivano prođe pored nas. Suočeni sa ovom potencijalnom opasnošću, reagujemo primitivno – nekontrolisano skačemo u stranu. Ovakva fizička reakcija je nešto što nam je zajedničko sa životinjama, za razliku od smeha i suza. To je upozorenje koje može biti od ključnog značaja za naš opstanak, ali se strah koji izaziva i dalje smatra negativnom emocijom.

Strah nam može spasiti život, jer nas priprema za brzu reakciju. Podseća nas da smo nezaštićeni i upozorava na šta iz našeg okruženja nismo obraćali pažnju. Neočekivani događaji i iznenađenja, stvari koje čine naš život zanimljivijim, takođe mogu da uzrokuju strah; to je korisno jer nas čini opreznim. Strah nas obaveštava da se oko nas događa nešto čega nismo svesni i o čemu nemamo dovoljno informacija. Kada se koristi svesno i na odgovarajući način, ohrabruje nas da delujemo kao i da bolje razumemo nepoznato.

Ipak, strah često može biti i parališući...

Moramo da razmišljamo o strahu uzimajući u obzir njegovo dejstvo u svakom trenutku. Istina je da nas u početku parališe i naš prvi instinkt je da strah treba potisnuti ili prevazići. Međutim, kada strah pokušamo da zaboravimo, potisnemo, prevaziđemo ili se borimo protiv njega, on samo postaje još jači. U tim trenucima, kao da izgubimo razum. Postajemo nesposobni da razumemo šta se dešava oko nas jer smo potpuno fokusirani na sebe, na strah i anksioznost koju osećamo.PageBreak

U tri koraka do smirenja

Prepustite se strahu, dozvolite svom telu da izrazi sve što oseća. Nemojte pokušavati da izbegnete emocije, pustite ih da vas preplave. Nije u pitanju pasivno prihvatanje već  svestan, voljan proces tokom koga „postajete” strah, puštajući svoju maštu da razvije čak i najstrašniji mogući scenario.

Ukoliko pustimo ovu igru da se odigra do kraja, iscrpećemo sve zastrašujuće opcije i one će jednostavno nestati, ostavljajući prostor za razumnu reakciju, onu koja je u skladu sa rizikom koji preuzimamo.

Analitičar Eric Field predlaže tri vežbe koje nam mogu pomoći da kontrolišemo iracionalne strahove.

1. Sedite. Osetite kako vaša stopala dodiruju pod dok se udobno smeštate. Podrška koju osećate vas nosi. Zatvorite oči. Nema potrebe da budete svesni okoline, fokusirajte se samo na sebe. Potom se fokusirajte na svoje disanje i pokušajte da dišete iz stomaka, produžavajući izdah. Tokom disanja često koristimo samo grudni deo, a kako strah koncentriše sva naša osećanja oko solarnog pleksusa, disanje iz stomaka nas opušta i smiruje.

2. Šetnja takođe može da deluje smirujuće, jer prebacuje fokus na kontakt naših stopala sa tlom na ritam koje diktira naše telo, kao i na umirujuće ljuljušakanje naših koraka.

3. Slike i sećanja koja za nas imaju simbolički značaj mogu imati neverovatan uticaj na telo. Prizovite u svest sećanja na srećne trenutke, situacije u kojima ste osećali da ste postigli nešto značajno, upravo to će vam pomoći da osvestite šta vam je zapravo bitno i da se oslobodite anksioznosti.