Gluma je čin otkrivanja, upoznavanja i konstantnog suočavanja sa samim sobom kako bismo bolje razumeli sebe i svet oko sebe, kaže glumica Draženka Čelebićanin iz grupe Akt koja sa Valentinom Kovač drži dramske radionice pod nazivom "Sklopka", namenjene svima od 22 godine pa nadalje. Njihov cilj je da ljudima koji su okovani stegama pomognu da dopru do sebe, da ojačaju samopouzdanje i da sebi daju slobodu da budu šta god požele.

"Shvatile smo da se neke scenske zakonitosti koje se primenjuju u pozorištu mogu primeniti i koristiti u svakodnevnom životu", nastavlja Draženka. "Ako glumac može da bude iskren i kao takav prisutan na sceni, zašto to ne bi mogao svako u bilo kojoj situaciji. Zašto ta jako važna pitanja koja sebi postavlja jedan glumac kada radi na ulozi, a to su 'ko sam ja, šta to radim i zašto to radim?', ne bi postavili i u svoje ime? Prilično je teško tragati za odgovorima na ta pitanja i mislim da su to neke od ključnih stvari koje nas vode u daljim procesima. Da bi glumac znao ko je lik koji igra, prvo mora da zna ko je on sam. Isto tako svako od nas može i treba da poznaje sebe da bi se lakše snašao u bilo kojoj životnoj ulozi".

Igra scenografije u šumi...

Osim klasičnog glumačkog obrazovanja, Valentina se edukovala na amsterdamskoj MAPA akademiji gde je produbila svoja znanja o fizičkom teatru, a Draženka je usavršavala tehnike glasa na džez vokal kampu Šile Kuper, a pohađala je i nekoliko inostranih vokalnih radionica. Zajedno već dve godine uspešno drže teatarske radionice koje pohađaju odrasli, a imaju iskustvo i u radu sa decom u izbegličkim kampovima, mladima sa posebnim potrebama i slično. Na radionice koje trenutno drže može da se prijavi svako ko je željan da na jedinstven način radi na sebi i da uz pomoć glumačkih tehnika menja sebe i svoj život.

Draženka i Valentina u svom radu koriste pozorišne tehnike poznatih pedagoga kao što su Stanislavski, Grotovski, Bruk, Čehov ili Pina Bauš kada je reč o plesnom teatru. Iako se psihologija bavi unutrašnjom analizom, a gluma je usmerena na akciju i radnju, u grupi Akt primenjuju se i alati iz oblasti psihologije, jer su te dve oblasti u tesnoj vezi. Gluma od svog nastanka koristi saznanja o ljudskoj psihi, međuljudskim odnosima i uslovljenostima. Sve tehnike koje se koriste su odskočna daska za dalje istraživanje, preispitivanje i preoblikovanje.

Grupe sa kojima Valentina i Draženka rade su male kako bi mogle da se posvete svakom ponaosob. Draženka kaže: "Svako ima drugačiji sklop ličnosti i zato svakom treba individua­l­no prići. Nemamo spreman kalup, već je od suštinske važnosti da svako dobije svoju priliku da se izrazi na svoj autentičan način."

Nije svaka tehnika koja se koristi u glumi delotvorna kod svakoga. Naprotiv, nešto što će jednog polaznika da otvori i pokrene, kod nekog drugog može da bude beskorisno ili čak štetno. Kroz dugogodišnji rad i iskustvo ove dve dame su naučile da posmatraju svakog kao individuu i znaju da procene u kom trenutku je potrebno primeniti određenu tehniku.

Program po kom rade se sastoji iz tri dela. Jedan se bavi telom, drugi glasom a treći dramom. Rad na telu i glasu predstavlja pripremu za dublji rad, a cilj je da se ova dva "instrumenta" opuste i oslobode kako bi se prešlo na konkretnije scenske tehnike. Valentina je zadužena za telesne vežbe zahvaljujući kojima osoba uči da se fokusira, da osvesti svoje telo i da na jednostavan način iskorači iz svakodnevnice i situacije u kojoj je bila tokom dana.

Kakav je vaš životni scenario...

"Vežbe koje radimo nas navode da budemo prisutni ovde i sada jer su za njihovo izvođenje neophodna usmerenost na sebe i sadašnji trenutak. Kroz njih se, između ostalog, razvija koncentracija i kontakt sa sobom. Vežbe su maštovite, razvijaju vizualizaciju, a umeju i da pokrenu emocije. Neke od njih su komplikovane za izvođenje, ali nije poenta u tome da se zadovolji forma, već da taj pokret dođe iznutra. Zahvaljujući fokusiranju na sopstveni dah i pokret, osoba vrlo lako ostavi ono sa čim je došla na čas i uđe u svoje prirodno stanje," objašnjava Valentina.

Tokom fizičkih vežbi veoma je važno obratiti pažnju na disanje, a svaka vežba razvija fokus i pažnju. Skup vežbi koje se izvode doprinosi osvešćivanju tela - da u istom trenutku znamo šta nam radi jedna, a šta druga ruka, da li imamo napetost u nekom delu tela, da li smo pogrbljeni, ispravljeni, zgrčeni ili opušteni. Kako vreme prolazi osoba prihvata svoje telo u većoj meri i oseća se udobnije u njemu.

"Mnogi kažu da su im vežbe pomogle da se osete hrabrijim i smelijim da urade neke stvari koje zahtevaju prepuštanje, rizik. Kada tako naučimo da osvešćujemo svoje telo na času, navikavamo se na nešto što do tada nismo znali, i postajemo slobodniji i u svim drugim situacijama. Na primer ako na času osvestimo da smo često pogrbljeni, i van časa ćemo se setiti da vodimo računa o stavu tela", kaže Valentina.

PageBreak

Stav tela utiče na emocije

Emocije se reflektuju na naše telo, pa ako se loše osećamo bićemo povijeni, zgrčeni, stegnuti. Dobro je da znamo i da položaj tela utiče na emotivno stanje i zato kad god nas obuzme neraspoloženje treba da se ispravimo, pogledamo gore ili zauzmemo ponosno držanje. Vežbe fokusa nam s druge strane pomažu da takvo stanje zadržimo. Interesantno je znati i da skakanje razbija depresiju. Zato ako ste tužni, pustite glasnu muziku ili idite na koncert i iskačite se. Skakanje ili ples će stresti tugu sa vas.

Glas je deo našeg psihofizičkog sklopa i neraskidivi deo vitalnog procesa - disanja. Kroz glas izražavamo naš doživljaj sadašnjeg trenutka, a ako menjamo glasovne varijacije to može da dovede i do toga da drugačije doživimo trenutak i situaciju u kojoj se nalazimo. Mnogi imaju problem sa nesigurnošću u sebe ili imaju veliku tremu kada treba da govore pred grupom ili u javnosti. Za njih je važno da poboljšaju jačinu glasa, dikciju, artikulaciju i da otklone druge blokade koje se manifestuju dok govore. Još važnije od toga je ipak pronaći svoj glas.

3 promene u ritmu disanja: šta nam govori naš dah...

Draženka kaže: "Dah, udah, izdah takođe čine glas, kao i coktanje, mrmljanje... To sve predstavlja našu intimnu melodiju i naše višeglasje koje neprestano doživljavamo. Pronalaženje svog glasa podrazumeva eksperimentisanje sa glasom, a to pre svega znači pustiti glas da izađe. Ako nam neko ujutru kaže 'Dobro jutro', po boji njegovog glasa ćemo znati kakvo mu je zapravo jutro.

Kroz pevanje se izražava i emocija i često nas reči i ne dotiču koliko nas pogađa ton i zvuk izvođača. Glas treba da se vrati ritualnim vrednostima, da shvatimo da je sve zvuk i da ne mora da uvek da bude samo lep i artikulisan. Važno da glas bude u saglasju sa našim emocijama."

Mnogi od nas često ne uspevaju da se oslobode glasa u glavi, unutrašnjeg kritičara koji osuđuje i nas same i svet oko sebe, koji je zabrinut za budućnost ili je opterećen nekim pređašnjim događajima. Taj glas nikako da nas pusti i da nam dozvoli da živimo ovde i sada. "Biti ovde i sada zahteva posvećenost i vežbu.

Gluma i scena su za to sjajni jer zahtevaju punu fokusiranost, primoravaju nas da budemo svesni svojih emocija, glasa, tela, pokreta...", objašnjava Valentina, a Draženka dodaje: "Ceo svet je pozornica, i u svakom trenutku možemo da zamislimo da smo na sceni. Kada smo prisutni mi imamo i mogućnost promene u životu.

Ne treba da budemo stegnuti svojim stanjima, raspoloženjima i navikama, već da primećujemo život koji se stalno menja, kao i okolnosti, sve se neprestano dešava na drugačiji način, i mi možemo da doprinesemo tim promenama. Treba da se igramo sa izazovima i promenama."

Vežbe disanja: majstorski dah dovodi vas u stanje mira i balansa...

Draženka dodaje: "Uvek treba da budemo svesni sebe, ali u socijalnim situacijama moramo da obratimo pažnju i na spoljne stvari, na zvukove koji dolaze spolja, šta je to što neko izgovara, kako stvari i predmeti izgledaju. U interakciji sa ljudima je vrlo važno da sebe doživimo malo manje ozbiljno, i da više pažnje posvetimo osobi sa kojom smo u kontaktu".

Radom na sebi kroz dramski izraz ne možemo da upadnemo u rutinu i da postanemo kao mašina, što se nažalost mnogima dešava. Potrebno je da se preispitujemo, ali to preispitivanje nije samo sebi cilj, već treba da nas pokrene na akciju. Draženka ističe da je veoma važno vratiti se onom nesputanom, dečjem u sebi.

PageBreak

Klica kreativnosti

Jedan od važnih motiva zbog kojih ljudi upisuju časove glume je taj da žele da probude svoju kreativnost. Valentina smatra da je svako kreativan ali da je razlika između umetnika i onih koji misle da nisu kreativni u tome što se umetnik oslobodio, dao je sebi dopuštenje da se izrazi na svoj način, da se otvori iako to podrazumeva i mnogo grešaka i eksperimentisanja.

Draženka naglašava da je svako potencijalno kreativan, a da je pitanje šta je za koga čin kreativnosti i da li je spreman da pusti svoja ograničenja.

Kroz pokret, glas i dramski izraz osoba dobija priliku da proigra i propusti svoje emocije. Svako ko se osmeli da radi na sebi na jedan potpuno nov i drugačiji način može da očekuje da postane sigurniji u sebe, da se oslobodi treme, postane ekspresivniji u izrazu i u kontaktu sa ljudima, iskreniji u pokazivanju svojih emocija i da lakše prihvati sebe i sve svoje emocije.

Važno je istaći da dramske radionice nisu isto što i psihodrama, ali da ima nekih dodirnih tačaka. I u "Sklopkama" se povremeno kreiraju situacije u kojima polaznici dobijaju mogućnost da se stave u tuđe cipele kako bi stekli uvid u situaciju iz drugog ugla i kako bi u sebi našli razumevanje za druge ljude.

Kreativnost: energija koja dolazi iz dubine bića...

Kada nešto isprobamo na sceni, ako ništa drugo oslobodimo se određene emocije, ali s obzirom na to da telo pamti i da se sve što radimo skladišti u našoj podsvesti, onda može da se desi i da u narednoj sličnoj situaciji reagujemo na sasvim nov način, onako kako smo i želeli.

Takođe, za razliku od terapijskog rada gde osoba sama diktira tempo i teme rada, na dramskim radionicama teme predlažu i polaznici i voditeljke, a tempo je često brži, jer se pokreću i sadržaji za koje se neko od polaznika ne bi sam odlučio. Svakako osoba sama odlučuje da li će se time baviti ili ne, ali oni koji dođu često imaju hrabrosti da se uhvate u koštac sa postavljenim zadacima.

Asane za kreativnost...

Dakle, inicijativa nije samo na polazniku (što je slučaj kod većine psihoterapijskih metoda), već se polaznik motiviše i podstiče na razne načine da sazna nešto o sebi kako bi ostvario cilj sa kojim je došao na časove. Kako to obično biva, javljaju se obično baš oni izazovi koje smatramo najvećim ili koji se i inače redovno ponavljaju u životu.