Čokolada posle napornog dana, grickalice kada smo nervozni ili nešto slatko kada nam treba uteha nisu uvek pitanje gladi. Iza te potrebe mogu stajati stres, emocije i sistem nagrade u mozgu. O tome kako da prepoznamo šta nam telo zaista poručuje razgovaramo sa prim. dr Brankom Konstantinović Birovljev, specijalistom higijene i subspecijalistom ishrane u MediGroup sistemu.
Završili ste ručak, siti ste, ali misao o čokoladnom keksu ne nestaje. Govorite sebi da ste umorni, nervozni, da vam treba malo energije – i nekoliko minuta kasnije kutija je otvorena.
Pitanje koje sledi obično glasi: „Zašto sam ovo pojela kada nisam bila gladna?“
Odgovor je složeniji od manjka volje.
Kako objašnjava prim. dr Branka Konstantinović Birovljev iz MediGroup-a, hrana nikada nije samo gorivo. Od detinjstva je povezujemo sa pažnjom, utehom, nagradom i zajedništvom. Mozak te veze pamti.
Kada stomak nije gladan, ali mozak traži nagradu
Pod stresom se ne menjaju samo naše misli. Menjaju se i signali povezani sa apetitom, sitošću i izborom hrane.
A tada, kaže doktorka, mozak najčešće ne traži brokoli.
Privlači nas comfort food – hrana bogata šećerom, mastima ili njihovom kombinacijom, koja snažno angažuje sistem nagrade u mozgu.
Tako može nastati obrazac:
stres → želja za hranom → kratko olakšanje → mozak pamti
Zato je ponekad korisnije da se ne pitamo „Zašto sam ovo opet pojela?“, već:
„Šta mi je u ovom trenutku zaista potrebno?“
Možda odgovor nije hrana. Možda su to san, odmor, razgovor, bliskost ili samo trenutak predaha.
Da li sam gladna ili mi treba nešto drugo?
Fiziološka glad uglavnom dolazi postepeno. Otvoreni smo za različite vrste hrane i nakon obroka osećamo sitost.
Emocionalna glad često dolazi naglo i traži nešto vrlo određeno: baš čokoladu, pecivo ili grickalice. Može se javiti i ubrzo nakon obroka, a jelo često prati osećaj da smo reagovali automatski.
Prim. dr Konstantinović Birovljev svojim pacijentima u MediGroup-u predlaže jednostavno pitanje:
„Da li sam zaista gladna ili mi sada treba nešto drugo?“
Jer, kako ističe:
Ne radi se toliko o samokontroli koliko o samoregulaciji.
Promena počinje kada prepoznamo emociju i napravimo mali prostor između impulsa i reakcije.
Ovom odnosu emocija, mozga i hrane doktorka je posvetila i knjigu „Emocije na tanjiru – kako pobediti emocionalno jedenje i pronaći unutrašnju ravnotežu“.
Kada odnos prema hrani zaslužuje više pažnje?
Povremeno emocionalno jedenje deo je ljudskog ponašanja. Problem može nastati kada hrana postane glavni način da se umirimo, utešimo ili nosimo sa neprijatnim emocijama.
Signal za pažnju mogu biti ponavljani osećaj gubitka kontrole, jedenje u tajnosti, izražena krivica ili trenutak kada odnos prema hrani počne da utiče na svakodnevni život.
Tada, kako kaže doktorka, nije dovoljno posmatrati samo tanjir – potrebno je sagledati čoveka.
Zato konsultacija sa stručnjakom za ishranu nije nužno samo razgovor o tome „šta smemo, a šta ne smemo da jedemo“. Važno je sagledati zdravstveno stanje, navike, stres, dnevni ritam i odnos prema hrani.
Creva i mozak razgovaraju više nego što mislimo
„Leptirići u stomaku“ ili osećaj da nas je loša vest „udarila u stomak“ nisu samo metafore.
Creva i mozak zaista neprekidno komuniciraju, zbog čega se enterični nervni sistem često naziva „drugim mozgom“.
U toj komunikaciji učestvuje i crevna mikrobiota. Stres može uticati na funkciju creva i mikrobiotu, dok ishrana utiče na metaboličke procese i signale koji se iz creva vraćaju do mozga.
Zato je odnos između hrane, emocija i organizma mnogo složeniji od jednostavnog brojanja kalorija.
Ono što osećamo utiče na ono što jedemo, a ono što jedemo utiče na creva, metabolizam i signale koje telo šalje mozgu.
Prvi korak ne mora biti dijeta
Ako primećujete da se isti obrasci ponavljaju, teško razlikujete fizičku od emocionalne gladi ili želite da bolje razumete potrebe svog organizma, razgovor sa stručnjakom može biti dobar početak.
U MediGroup-u možete zakazati konsultaciju sa prim. dr Brankom Konstantinović Birovljev i dobiti individualne preporuke prilagođene svom zdravstvenom stanju, navikama i životnom ritmu.
Jer promena odnosa prema hrani ne mora da počne zabranama. Ponekad počinje jednim pitanjem:
„Šta mi je zaista potrebno?“