Karl je jedan od brojnih pacijenata koji dolaze na psihoterapeutsku kliniku Toma Vornakia (Tom Warnacke) u Londonu. Zamoljen na seansi da opiše svoje duševno stanje, Karl je poverio da se oseća izolovano i da mu je teško na srcu. Vornaki mu je predložio da pronađe pokret jednom ili obema rukama koji bi najbolje odražavao taj osećaj. Pacijent se nagnuo napred na stolici, a ruke je lagano usmerio unazad, prema leđima. Trenutak kasnije, ruke su mu se pomerale lagano gore-dole uz leđa, dlanova okrenutih od tela prema spolja.

Terapeut je pozvao Karla da proširi svoje pokrete i dopusti i drugim delovima tela da se priključe. Ovaj je ubrzo ustao, a ruke je raširio i počeo je njima njihati poput krila. Upitao je Karla pada li mu na pamet mentalna slika koja spaja njegove osećaje i pokrete. „Vidim kavez. Nalazim se u njemu i želim da izađem", odgovorio je Karl.

Povezivanje fizičkih položaja, pokreta, osećaja i duševnih stanja svojstveno je metodi telesne psihoterapije (body psychotherapy), koju u kliničkoj praksi primenjuje Vornaki, potpredsednik Psihoterapeutskog saveta Ujedinjenog Kraljevstva. Ta metoda ističe se po tome što odbacuje staromodno, iako je još uvreženo razdvajanje duha i tela. Poimanje uma kao nečeg različitog i odvojenog od fizičkog tela potiče još od starih Grka, iz vremena davno pre nego što je nauka zaronila u mozak i u njemu pronašla centar misli, sećanja, emocija, raspoloženja i snova. Danas znamo da naš um stanuje u centralnom nervnom sistemu na čijem se vrhu nalazi mozak, te da su um i telo zapravo nerazdvojni. Nažalost, to pogrešno poimanje da su naše emocije potpuno odvojene od našeg fizičkog tela zadržalo se do danas.

Mnogi ljudi traže intervenciju psihologa ili psihijatra zato što im je teško da se nose sa bolnim emocijama poput potištenosti, tuge, straha, teskobe, stida ili ljutnje. Većina terapeuta pokušava da pomogne pacijentu navodeći ga da promeni svesne misli, dakle kroz racionalnu, levu stranu mozga. Ali šta ako to nije najbolji pristup? Šta ako se od bolnih emocija može dopreti samo kroz desnu, afektivnu moždanu polovinu, deo mozga koji je umreženiji sa ostatkom tela. Svesna misao je samo jedan umni aspekt koji omogućava naprednije moždane funkcije. Iako svesne misli mogu donekle promeniti naše emocije, neki terapeuti tvrde da je zbog načina na koji je mozak ustrojen mnogo delotvornije delovati na emocije putem tela, „odozdo prema gore".

Telesna psihoterapija zajednički je naziv za skup srodnih tehnika koje na ovaj način pristupaju ublažavanju ili uklanjanju bolnih emocija. Ova terapija deluje u suprotnom smeru od standardnih psihoterapeutskih tehnika utoliko što se koristi telom da bi uticala na centralni nervni sistem. U tom cilju, stručnjak za telesnu psihoterapiju pomaže pacijentu da opaža kako se oseća u određenoj situaciji, kakve fizičke osećaje ili mentalne slike doživljava uz duševna stanja. Baš kao što je Vornaki pomogao svom pacijentu Karlu da najpre uz pomoć fizičkog pokreta izrazi kako se oseća, a potom i da stvori mentalnu sliku koja opisuje taj osećaj. Karl je zahvaljujući spontanim pokretima svog tela shvatio da se oseća zarobljeno, što je bio njegov prvi korak na putu do uspostavljanja ponovne telesne i duhovne ravnoteže.

PageBreak

Kako leči opuštenost

„Mnoge iznenađuje podatak da je osećaj fizički događaj", napisala je u eseju psihoterapeutkinja iz Kalifornije, dr Robin Roberts. „Baš kao i fizička bol koju doživljavate kada stavite ruku na vruću peć, tako su i emocije fiziološki događaji. Kada jednom shvatite da se svaki naš osećaj, misao i postupak odvija uz posredovanje fizičkog tela, više ne možete razdvajati duševno od telesnog. Život je pre svega somatsko iskustvo."

Još jezgrovitije: „Um je ono što mozak stvara", poznata je definicija kanadskog naučnika Stevena Pinkera iz knjige Kako um radi (How mind works). Mozak je, kao i ostatak centralnog nervnog sistema, sto posto telesan. U skladu sa tim, svako emocionalno stanje ima odgovarajući fizički izraz, osećaj koji doživljavamo u telu. Ljutnja se ogleda u mišićnoj napetosti u vilici i udovima, koji kao da su tada „spremni za akciju". Pri strahu se javlja stezanje u želucu, grudima i ždrelu, kao i drhtanje. U stanju radosti, doživljavamo lakoću pokreta i širenje pluća. Telesni psihoterapeuti tvrde kako i celokupan stav tela i naš spoljašnji izgled mnogo govore o onome što se u nama događa.

Raznolikost metoda „Budući da se svest o telesnim simptomima javlja pre svesti o emociji, telesna psihoterapija uči pacijenta da reguliše svoje osećaje i raspoloženje uz posredovanje tela", rekao nam je Vornaki, inače specijalista za metode telesne psihoterapije, geštalta i biosinteze. „Telesna psihoterapija koristi telesne osećaje koji se nalaze u podlozi emocionalnih procesa u svrhu preusmeravanja i menjanja bolnih emocija u poželjne. Ova terapija angažuje ceo organizam služeći se integrativnim, holističkim pristupom." Telesna psihoterapija bavi se širokom lepezom bolnih stanja, kao što su anksiozni i depresivni poremećaji, kao i posttraumatski stresni poremećaj.

Vornaki kaže da konkretni postupci koji se preporučuju za svaki poremećaj variraju od osobe do osobe. „Verujem da je za svakog pacijenta neophodno osmisliti različitu terapiju jer svako ima jedinstvenu priču", tvrdi Vornaki. Na našu molbu dočarao nam je jedan od mogućih terapijskih postupaka namenjen suzbijanju napada panike.

„Osobi koja pati od napada panike pomažemo da na vreme prepozna početne simptome nadolazećeg napada i da odmah deluje tako da ga preduhitri i zaustavi. U slučaju približavanja paničnog napada, preporučio bih vam da naslonite ruku na tvrdu površinu , recimo zid. Zatim, dok udišete, pritiskajte zid, a dok izdišete popuštajte pritisak", ispričao je on. Osim što daje savete vezane za zauzimanje prikladnih telesnih položaja, telesni psihoterapeut može da radi neposredno sa telom pacijenta, uz pomoć masaže, ili se može baviti njegovim disanjem i telesnim osećajima. Osim pokreta, dodira, položaja i tehnika disanja, telesna psihoterapija uključuje vizualizaciju, autogeni trening, mišićnu relaksaciju i drugo.

Tokom terapije pacijent može sedete na stolici, strunjači ili jastuku, ili ležati na stolu za masažu. Telesna psihoterapija najpre nastoji da izazove opuštenost u organizmu, kao prirodan lek protiv stresa. Stanje opuštenosti vodi do brzih pozitivnih promena, kao što je usporen rad srca, usporeno i produbljeno disanje i opuštanje mišića. Tokom opuštenosti, organizam popravlja štetu pretrpljenu od stresa, te ponovo postiže ravnotežu i celovitost. Vremenom, onaj ko redovno ulazi u stanje opuštenosti stiče jači imunitet i veću otpornost na stres i traumu. No, kako nam je objasnio Vornaki, dok je kod anksioznosti potrebno ublažiti nadraženost centralnog nervnog sistema, kod depresije je potrebno uraditi potpuno suprotno - aktivirati taj sistem.

Kada je potrebna? Osim kod svojih primarnih indikacija - anksioznosti, stresnih i depresivnih poremećaja, telesna psihoterapija i srodne tehnike sa uspehom su oprobane i kao dopunska terapija kod raka dojke, dijabetesa, srčanih oboljenja, visokog pritiska, hroničnih bolova i napetosti.