Kako kažnjavamo sebe zbog tuđih grešaka? Priča o tri teške torbe otkriva čija kičma strada

Kako kažnjavamo sebe zbog tuđih grešaka? Ovo je priča o tri teške torbe i otkriva čija kičma zapravo strada. Dodajte Sensa u vaš Google izbor
Foto: Shutterstock
  • Priča o tri teške torbe pokazuje na koga je usmerena naša ogorčenost prema ljudima koji su nas povredili.
  • Poruka je da oproštaj nije obaveza, ali jeste važno priznati teret i ne nositi ga u budućnost.

Popularna psihologija često promoviše ideju da je isceljenje nemoguće bez potpunog oproštaja onome ko nas je povredio. Ali to nije jedini put do unutrašnjeg mira. Oproštaj nije preduslov za oslobođenje. Oproštaj je pravo, a ne obaveza.

Možda ćete zauvek nositi misao da vam je učinjena nepravda. Možda se nikada nećete pomiriti sa ljudima koji su vas povredili. I to je u redu. Ali možete prestati da njihove greške nosite sa sobom u budućnost. I upravo o tome govori današnja priča.

Priča o tri teške torbe

Jednog dana, mladić je došao kod mudrog pustinjaka koji je živeo visoko u planinama. Bio je iscrpljen, pun besa i ogorčenosti.

„Mrzim svoje roditelje“, izletelo mu je čim je ušao u kolibu. „Napravili su toliko grešaka dok su me odgajali. Mrzim ljude oko sebe koji su me izdali i ostali ravnodušni prema mojoj boli. I mrzim ovaj svet jer je tako nepravedan i okrutan.“

Zastao je, a zatim upitao:

„Recite mi, kako mogu da ih nateram da plate? Kako mogu da promenim ovaj svet?“

Starac ga je pažljivo slušao, ne prekidajući ga. Zatim se blago osmehnuo i pokazao prema tri teške, prašnjave torbe u uglu kolibe.

„Pre nego što ti kažem kako da promeniš svet, pomozi mi da odnesem ove torbe na vrh susedne planine“, rekao je.

Mladić je pristao.

„U prvoj su kamenje koje simbolizuje tvoje roditelje. U drugoj su oni koji su te povredili. A u trećoj je kamenje koje predstavlja nepravdu ovog sveta.“

Mladić je podigao torbe i stavio ih na leđa.

Bile su neverovatno teške.

Foto: AI info Sensa

Staza je bila strma, sunce je pržilo, a noge su mu klizile po kamenju. Sa svakim korakom njegov bes je rastao. Proklinjao je stazu, sunce, kamenje, pa čak i starca koji ga je poslao na ovaj put.

Kada su konačno stigli do vrha, mladić se srušio na zemlju i spustio torbe sa ramena.

„Uradio sam to“, promrmljao je. „Sada mi recite — kako da ih kaznim? Kako da popravim ovaj svet?“

Starac je samo pokazao na torbe.

„Otvori ih.“

Mladić je odvezao kanape. Unutra su bili obični kamenčići. Ali na dnu svake torbe nalazilo se malo ogledalo.

Starac je pokazao na njega.

„Sve vreme si proklinjao ovo kamenje. Ali reci mi: koga sada bole leđa? Čija su ramena izmučena? Čije je disanje otežano?“

Mladić je pogledao svoja krvava ramena i zaćutao.

„Tvoje ogorčenje prema roditeljima, prema ljudima koji su te povredili i prema celom svetu jeste ovo kamenje“, nastavio je pustinjak.

„Nosiš ga svuda sa sobom, misleći da tako kažnjavaš njih ili da svetu pokazuješ koliko ti je učinjena nepravda. Ali svet ne oseća težinu tvoje torbe. Ljudi na koje si ljut nastavljaju da žive svoje živote i možda čak ne znaju koliko te njihove greške još uvek bole.“

Starac je zastao.

„Jedini koga taj teret svakoga dana pritiska - jesi ti.“

Pročitajte u našoj galeriji citate mudrog  Pajsija Svetogorca:

Mladić ga je pogledao.

„Pa šta da radim? Da samo bacim kamenje? Da im oprostim i zaboravim sve?“

„Ne“, odgovorio je starac. „Pre svega, moraš priznati da ti nosiš ovu torbu.“

„Niko ne može da promeni ono što ti se dogodilo. Ali možeš da odlučiš koliko dugo ćeš posledice toga nositi sa sobom.“

Podigao je jedan kamenčić iz torbe.

„Ne moraš da voliš ovo kamenje. Ne moraš da kažeš da je ono što ti je učinjeno bilo u redu. Ne moraš čak ni da oprostiš ako za to još nisi spreman.“

Pogledao je mladića pravo u oči.

„Samo treba da prestaneš da ga nosiš.“

Foto: Shutterstock

Šta zapravo nosimo sa sobom?

Ova priča ne govori da treba zaboraviti nepravdu, opravdati ljude koji su nas povredili ili se pomiriti sa svakim ko nam je naneo bol.

Govori o nečemu drugom — o razlici između pamćenja onoga što nam se dogodilo i svakodnevnog života pod teretom toga.

Možemo priznati da nas je neko povredio, postaviti granicu i odlučiti da toj osobi više ne dozvolimo da nas povređuje. A istovremeno možemo odlučiti da ne provodimo ostatak života noseći njen postupak na svojim leđima.

Jer ponekad mislimo da ćemo, ako dovoljno dugo budemo ljuti, povređeni ili ogorčeni, nekako naterati drugu osobu da shvati šta nam je uradila.

Ali najčešće samo mi osećamo težinu tog tereta.

Zato se možda ne treba pitati samo kome još nismo oprostili, već i: Koliko dugo još želimo da nosimo ono što je neko drugi uradio?

Koju od tri torbe trenutno nosite? I šta bi vam pomoglo da je, makar na trenutak, spustite?

Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili fotografija/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.

BONUS VIDEO:

This browser does not support the video element.

Lekoviti razgovori: Ana Rodić- Kako razlikovati napad panike od anksioznosti i samopomoć Izvor: MONDO