Kad smo bili sasvim mali, bili smo potpuno zavisni od roditeljima. Naročito smo se osećali zavisnim o majci. Majčina ljubav bila je garancija stabilnosti odnosa, a samim time i garancija preživljavanja. U to najranije vreme postojanja ljubav znači život (sigurnost da ćemo preživeti, da ćemo biti nahranjeni i zbrinuti), a gubitak ljubavi znači smrt.

„Postoji intimna i duboka veza između ljubavi i smrti", piše savremeni francuski filozof Alain Badiou u svojoj knjizi "Pohvala ljubavi". O toj vezi piše se i peva vekovima, setimo se samo Tristana i Izolde ili Romea i Julije. Ta krajnja žudnja i potreba za voljenim bićem nije ni preterana ni slučajna. Ona je prisutna jer duboko u sebi svako od nas ima iskustvo bivanja novorođenčetom kojem je ljubav značila život.

10 mantri protiv drame, stresa i teskobe...

Svi ćemo se složiti da je deci potrebna ljubav. Ali, malo je majki koje su u stanju novorođenčetu da pruže ono što mu treba - stapajuću ljubav. Novorođenče nema razvijenu svest o sebi, o drugima, o svetu, a stopljenost s majčinim prsima daje mu stabilan osećaj postojanja. U „okeanskom stapanju" novorođenčeta s majkom nema jasnih granica vremena i prostora jer nema psihičkih i emotivnih granica koje jedno telo (telo novorođenčeta) razlikuje od drugog tela (tela majke).

Tu „stapajuću ljubav" mnogi nisu nikad osetili. Neki zato što su imali nestabilne, prestrašene, zastrašujuće, hladne ili psihički odsutne majke, a neki zato što su od majke bili silom prilika odvojeni. Bez takve ljubavi se, naravno, može preživeti, ali duboko iznutra ostaje ožiljak, svojevrsno unutrašnje mrtvilo koje u odrasloj dobi čezne za reanimacijom kroz stapajuću ljubav s voljenom osobom.

Pri stapanju ne osećamo razliku između sebe i drugog. Emotivno, telesno i psihičko mešanje budi snažnu i uverljivu fantaziju koja stremi ponovnom stapanju i stvara intenzivnu ljubavnu ekstazu. U odrasloj dobi, mnogi će ova stanja da objasne kao sudbinsku povezanost, kao osećaj susreta sa svojom srodnom dušom ili kao „ono pravo". Iskustvo širenja svesti, izoštrene percepcije, sreće i snage nalik su otkriću novog sveta, sveta koji je sasvim drugačiji kad se gleda kroz prizmu ljubavi.

PageBreak

Kako se prepoznaje večna ljubav

Onima koji je nisu dobili u najranijem detinjstvu, stapajuća ljubav je poput droge. Nemoguće ju je trajno nadoknaditi. Zato se javljaju fantazije koje pomažu održanju iluzije da je stapanje uvek dostupno i da je ljubav (koja je došla kao melem na davnu povredu) večna.

Verovatno ste ponekad imali utisak ili se prepali da će neko osećanje traje večno. Možda ste pomislili da će vaša tuga, strah ili pak sreća ili ljubav zauvek trajati. Svi imamo kapacitet za bezvremenost, za osećaj večnosti, jer nekada davno nismo znali za pojam vremena, a još manje za merenje vremena minutama, satima, danima.

U najranijem detinjstvu doživljaji su nam bili večni, pa tako i ljubav koja je značila život ili pomanjkanje ljubavi koje je značilo smrt.

Ne mogu bez tebe - rečenica je koju smo, kad je reč o ljubavi, puno puta čuli, možda od prijatelja ili prijateljice, od voljene osobe, od sebe samih, a možda samo u patetičnim ljubavnim pesmama i ljubavnim romanima. Takva izjava nema puno smisla jer odrasla osoba sigurno može da preživi bez voljene osobe.

Ali, kada nesrećna zaljubljenost izvuče na površinu mrtvilo koje je nastalo zbog pomanjkanja majčinske ljubavi iz najranijeg perioda života, onda osećqnje zaista može da začiči na unutrašnju smrt, jer davno stvoreno unutrašnje mrtvilo napokon dolazi pod horizont svesti.

Kao deca nismo bili svesni svojih osećanja. Svest o sebi i sposobnost razlikovanja sebe od drugih, prema mišljenju razvojnih psihologa, počinje da se razvija oko devetog meseca života. Svest o ličnim osećanjima javlja se još kasnije, kada smo u stanju da kažemo svoja stanja.

40 poruka spokoja: ovo su saveti koji sjedinjuju sve naše energije u moć smirenosti...

Iskustva koja su proživljena u prvih godinu dana ne mogu da isplivaju na površinu drugačije nego kroz snažne emotivne okidače - zaljubljivanjem ili vezom s osobom koja je otvorena za stapanje. To može da bude prilika za zaceljivanje davne emotivne povrede, ali samo ako postoji spremnost na prihvatanje gubitka „večne, stapajuće ljubavi", koja je, paradoksalno, izgubljena još na početku života.

Prihvatanje tog gubitka znači susretanje sebe u unutrašnjem mrtvilu i tuzi, a to nije nimalo privlačan put. Osim što nije privlačan, može i da bude strah od pada u depresiju, jer je unutrašnje mrtvilo „večno", odnosno, nastalo je u vreme kada je iskustvo života bilo neomeđeno vremenom.

Upravo su unutrašnje mrtvilo i tuga oni osećaji koje udomljuje u sebi novorođenče ako nema majku koja mu može da pruži „večnu ljubav" putem stapanja. To su stvarna osećanja. I stapanje s tim stvarnim osećanjima mogu da pokrenu tugovanje zbog stvarnog (iako pradavnog) gubitka.

To ne znači da je osećanje ili pojam večnosti isključivo regresivan i da ga treba proterati iz života. Naprotiv. Problem nastaje kad um plete fantaziju da bi „večnu ljubav" zadržao, stavio je pod kontrolu zbog nemogućnosti mirenja s gubitkom. Mirenje s gubitkom (opet paradoksalno) otvara novi unutrašnji prostor za ljubav i povremeni doživljaj večnosti u ljubavi, jer ljubav zaista ima moć trans­cendencije vremena.

„To je, zapravo, ljubav", piše Alain Badiou, „deklaracija večnosti koja se mora da ostvari i razvije kako zna u vremenu. Silazak večnosti u vreme. Zato je taj osećaj toliko intenzivan", a zatim dodaje: „Ljubav dokazuje da večnost može da postoji u samom vremenu života."

Izvor: Sensa klub