Često čujem od ljudi koji mnogo putuju da postaju zavisni od putovanja. Ako ostanu dugo u istom gradu, osećaju se kao da su pustili korenje, da im je život učmao, da su ostarili. Kad putuju, ponovo se osećaju živi, mladi, inspirisani. Promenom mesta menjamo energije koje nas prožimaju, menjamo okruženje, i to nas prisiljava da se i sami menjamo. I baš kao neki ljudi, koji upravo iz tog razloga vole putovanja, postoji i druga grupa ljudi koji ih baš zato ne vole. Ne vole da menjaju obrasce dnevnog života, ujutro kafica u obližnjem kafiću, pa istim putem na posao. Red rada, red vikenda, pa godišnji. Godina za godinom, i srećno se nađu u penziji. Pripadnici prve grupe su, poput gerile, stalno u akciji, i naježe se kad im je spomenuta penzija. Oni žive od promene do promene, od izazova do izazova. Suočeni s novim problemima, srce im jače kuca.

Srce, taj čarobni organ, na prvi pogled tek nešto više od sofisticirane pumpe za krv, opevano je kroz vekove, različite filozofe i poglede na život, ali uvek je vezano za ljubav. I dobro, možda sam organ ne izgleda kao stilizovano srce koje smo crtali po klupama, ali kad osećamo nešto prema nekome, promenu definitivno osećamo i u srcu. Ako je reč o nekoj negativnoj stresnoj situaciji, osećaćemo kako nam srce ludački lupa, i kako nas strah preplavljuje. S druge strane, kad se zaljubimo i približimo objektu svoje čežnje, osetićemo opet srce kako preskače od sreće.

Dalekoistočne filozofije smatraju kako je upravo srce prvo na udaru energija oko nas, i da područje oko srca – osrčje, sadrži svojevrsnu inteligenciju kojom tumači različite energije iz okoline, dajući nam različite podsvesne informacije o svetu. Na primer, čućemo da neko kaže kako mu se već na prvi pogled nešto kod druge osobe ne sviđa iako razumom ne može tačno da kaže šta. "Osećam to iznutra", sledi objašnjenje. Naravno, što smo realniji, što smo skeptičniji, to teže čujemo sopstveno srce i zanemarujemo taj vredni aspekat inteligencije. Stručnjaci se slažu da je inteligencija ipak mnogo više od veštine slaganja čudnih geometrijskih tela na testu inteligencije. Jedan autor razdelio ju je na čak osam vrsta: matematičko-logička, vizuelno-prostorna, telesno-kinetička, prirodna, lingvistička, muzička, odnosno interpersonalna i intrapersonalna inteligencija.

Za ljude koji nemaju sluha za probleme drugih obično kažemo da su hladni i da nemaju srca. Naravno, ne mislimo pri tom na sam organ, već na tu njegovu drugu stranu. Kad dvoje ljudi komunicira, u komunikaciji ne učestvuju samo usta, uši i mozak već i srce. Ako vežbamo da osećamo šta nam srce govori, dan za danom osećaćemo sve više, bolje ćemo razumeti druge ljude, ali i sebe.

Kaže se da su žene u prednosti nad nama muškarcima kad je u pitanju ta srčana ili, kako je neki autori nazivaju, emotivna inteligencija. Preciznije, istraživanja pokazuju da su žene bolje u interpersonalnoj inteligenciji, da lakše razvijaju empatiju, no s druge strane muškarci su bolji u intrapersonalnoj inteligenciji. Ukratko, jedni imaju jednu stranu istine, a drugi drugu. Kad se povezujemo, kad se družimo, pričamo, pevamo, volimo, tada razvijamo ovaj tihi, ali ne manje bitan deo svoje ličnosti. Što više ljudi poznajemo, to više neprocenjivog znanja dobijamo.

Svako poznanstvo postaje putovanje. I baš kao što kad putujemo postajemo srećni, mladi i inspirisani zbog promena energija koje nas okružuju, tako i druženja menjaju naše energije. Neka su kratka i slatka, neka duga, a u nekima imamo neplanirane obilaznice, ali sva ona imaju zajednički cilj – putovanje prema sopstvenom srcu i srcu voljenih ljudi.