Radost je bestežinsko stanje naše duše. Stanje krajnje lakoće, lepršavosti, lebdeće razigranosti. Stanje u kome smo sav svoj teret, unutrašnji i spoljašnji, prepustili tokovima života, vratili ga tamo gdje pripada, tamo odakle smo ga uzeli onog časa kada smo napustili naše prirodno stanje. Radost je naše prirodno stanje, stanje potpune protočnosti, prozračnosti, povezanosti sa sobom, sa drugima, sa životom.

Radost je zato beznaporna, ona ne iziskuje nikakvo pregnuće, ona se sa lakoćom obnavlja kao što cvijet sa lakoćom cvjeta, kao sto voćka sa lakoćom zri, kao sto sjeme sa lakoćom pada u zemlju i pušta klice. Radost ne poznaje koncept truda, rada, postignuća. Kao što priroda svakoga dana bez napora stvara ono što milioni pečalbara i trudbenika ne mogu stvoriti za milion godina, tako se i radost, najveća blagodet našeg života, sama po sebi začinje i bez napora nas uvodi u milje i obilje kakvo se trudom i radom ne postiže.

Radost je tajna bivstvovanja, a ne djelovanja. Na radosti ne možemo da radimo, u radosti samo možemo da budemo.

Radost je zato himna životu. Nekada veoma glasna, a nekada svečano nijema.
Radost grlena, ciktava, graktava, raspusna, razularena, rastalasana, razgracijana kao uzburkana površina mora...radost tiha, nečujna, spokojna, nepomična, glasna u ćutanju kao morska dubina.... Radosni kliktaj koji se čuje do vrha neba i nemušta radost dna okeana - dva su tonaliteta iste melodije. Govorila ona u visokim ili niskim tonovima, raspjevavala se u glasnim ili jedva čujnim notama, radost je uvijek oda ljepoti života po sebi, života onakvog kakav jeste.

Prihvatanje je zato predvorje radosti. Prihvatanje je mjesto gdje ostavljamo sav svoj prtljag iz prošlosti, sav teret sadašnjosti, svu aparaturu za navigaciju budućnosti, sve iluzije da je GPS našeg života isključivo u našim rukama, sve svoje identitete, životne uloge, vrijednosti, uvjerenja. Prihvatanje je svijest o onome što jesmo, o onome što jeste. Kada prihvatimo ono što jeste, ono što jesmo, život postaje čista radost. Nemoguće je ne prihvatiti i biti radostan. Radost je u miru prihvatanja sa svim spoljašnjim i unutrašnjim sadržajima našeg života.

PageBreak

Slava čudu života

Za radost je zato nevažno čime se bavimo, koliko novca zaradjujemo, sa kakvim smo partnerom u ljubavi, imamo li ili nemamo djecu, pojavljuju li nam se fotografije u novinama, počinju li našim riječima vijesti dana...Radost je jednostavno budnost, svjesnost o čudesnosti postojanja.

To odlično znaju svi koji su imali bliski susret sa smrću. Blizina smrti opominje nas da je najveće čudo koje nam se ikada desilo činjenica da smo upošte živi. Ko je ikada izašao iz ljekarske ambulante u kojoj ga je vrebala kobna dijagnoza u blagi smiraj sunčanog dana sa viješću da je sve u redu i sviješću da je život po sebi dragocjeni dar, zna što je istinska radost. Radost slavi čudo života i obrće naglavačke sve naše prioritete. Sve što je inače važno, radosti je nevažno. Sve sto je oficijelno beznačajno, radosti je fundamentalno. Poput "sitnice" koja je istinska vijest svakog našeg dana - činjenice da postojimo, da smo živi!!!

Radost je raj koji nam je u ovom životu dostupan. Svima. Kraljeviću kao i prosjaku, bogatašu kao i siromahu, znalcu kao i neznalici...To je blaženstvo koje nam je svakoga dana na dohvatu ruke...To je pribježište koje nam je namijenjeno kad shvatimo da smo mi sami po sebi nešto više od bilo kog našeg identiteta.To je blagotvorno prihvatilište za sve koji su otkrili da poslovni uspjeh, partnerska ljubav, društvena priznanja, materijalna dobra nisu u nužnoj vezi sa srećom. Možemo biti zadovoljni uspjehom na poslu, mozemo biti ushićeni svojim partnerom, možemo se obradovati dobitku na lutriji...no sve su to samo mogući povodi za radost. Radostu svojoj najčistijoj formi nema uzrok. Radost je ekstaza koja sama iz sebe izvire, sama u sebe uvire, sama se obnavlja...Ona nema korijena van sebe same. Ako ga ima, onda to nije radost. Radost je plod nevezanosti za spoljašnje i unutrašnje okolnosti našeg postojanja.

U savremenom svijetu u kome je čovjek zbunjen i otudjen upravo zbog vezanosti za rezultate, postignuća, uspjehe po društveno propisanim receptima ... radost se drznula da bude ničim izazvana. Biti radostan u očima modernog čovjeka pomalo je rizično, jer na pitanje zašto - radost nema nikakav odgovor.

Inspirisani andjelom novembra, drznimo se da budemo radosni bez pokrića i radošću se podsjetimo da postojimo, da jesmo.

Snežana Radusinović, facilitatorka Igre transformacije

Više informacija o Igri transformacije možete naći na adresi www.transformisi.me.