Saosjećanje je jednostavno osjećanje da nismo sami. To je nit koja nas povezuje sa drugima, svim našim saputnicima u životu, sa doslovno svakom osobom koju sretnemo na putu. Saosjećati znači osjećati sa...

Saosjećati znači znati da sve što se dešava tebi, dešava se i meni, već mi se desilo ili će se tek desiti... to je svijest da svi prolazimo slična iskustva, možda materijalizovana u različite dogadjaje, ali po supstanci ista... Svi smo voljeli, svi smo patili, svi smo tugovali, svi smo očajavali... svi smo oklijevali da otpustimo staro, svi smo sa zastrašujućom jezom iskoračivali u novo, svi smo okusili ushićenje novog početka, uzleta koji direktno izvire iz ruševnih iskustava, zastoja, neuspjeha, propalih pokušaja...

Svi smo braća i sestre po iskustvu. Iskustvo je srodstvo najvišeg reda! Iskustvo je krvna veza koja će nas zauvijek spojiti sa totalnim strancem.

To odlično znaju ljudi koji su podijelili ekstremne traume, zajedno preživjeli zemljotres, zajedno prošli otmicu, zajedno pobijedili "neizlječivu bolest". Nekada su nam potrebna ekstremna iskustva da bi spoznali istinu, kao što nam je potrebna lupa ili mikroskop da u gomilici praha sagledamo čitav jedan užurbani univerzum. Ekstremne situacije su uveličavajuće staklo za istinu. A istina je da smo svi najbliži rod. Istina je i da smo to uveliko zaboravili!

Saosjećanje je zato jednostavno sjećanje da nismo sami. Saosjećajući, čuvamo uspomenu na davno prošlo vrijeme, na predačke priče, na toplinu povezanosti i podršku za kojom vapi savremeni, izolovani, emancipovani čovjek...Dok su u bedemima modernog metropolisa potrebni mjeseci, pa i godine psihoterapeutskog rada da se napaćena duša otvori i to isključivo stručnjaku, autoritetu, znalcu...u takozvanim divljim plemenima koja jos čuvaju dragocjena sjećanja, dovoljno je nekoliko rituala da se kroz ljekovito zajedništvo, kroz svijest da nismo sami... zacijeli čak i najstrašnija trauma.

PageBreak

Nikada nismo sami

Saosjećanje obično tumačimo kao povezanost sa bliskom osobom koja je u nevolji. Saosjećanje je, po mom osjećaju, opšta povezanost sa svim ljudima, bili nam oni poznati ili ne, povezanost koja može biti jaka u radosti, kao i u žalosti. Istim finim kanalima povezanosti, istim istančanim čulom zajedništva ja mogu da osjetim i tvoju tugu i tvoju ekstazu...

U čemu je razlika izmedju toplog zagrljaja koji svim srcem dajem bliskom prijatelju koji se povija pod teretom gubitka i očajanja, i iskre radosti i razdraganosti kojom nas u sekundi mimohoda "zarazi" slučajni prolaznik, svojim veselim pogledom, ili osmijehom koji vragoslasto titra u uglu usana? Razlike nema. U oba slučaja ja saosjećam, osjećam sa, podsjećam se da sam ja kao i ti, kao i svi ljudi otvorena za sva iskustva...i da u njima nisam i neću biti sama.

Saosjećati ne znači preuzimati emociju druge osobe. Saosjećati ne znači biti preplavljen emocijama do te mjere da gubimo kontakt sa našim vlastitim osjećanjima. Saosjećati znači biti sa nekim u iskustvu koje se dešava, ne ometajući taj proces savjetima, preporukama, pričom o vlastitim sličnim iskustvima... Saosjecanje je osjećanje puno poštovanja za drugoga, to je svijest da ti najbolje znaš kako da se nosiš sa situacijom, uz poruku da sam ja prisutna, da sam tu, na raspolaganju, i da mi je osnovna supstanca tvog iskustva poznata, bliska.

Svi smo u životu nazdravljali i čašom žuči i čašom meda. Naučili smo da se smiješane najlakše piju. Saosjećanje je podsjećanje da ovu mješavinu nikad ne pijemo sami.

Zato se, inspirisani andjelom avgusta 2014. godine, podsjetimo svakog avgustovskog dana, kakvo god da iskustvo zakuca na vrata nama ili onima oko nas, bila to žučna rasprava ili ljubavna medovina, da nismo sami, da postojimo SA drugima i osjećamo SA njima...

Snežana Radusinović je facilitatorka Igre transformacije, a više o njoj možete naći na adresi www.transformisi.me.