Kada ostvarujemo bliskost sa drugim osobama, ujedno postajemo i osetljiviji, ranjiviji na razne povrede koje mogu doći iz odnosa. Razotkrivamo se, pokazujemo gde su ključevi najtajnijih odaja naših misli i osećanja. Skidamo sve maske i odela koja svakodnevno nosimo. Razotkrivanje se odvija pod plaštom poverenja koje postoji u partnerstvu. Ipak, osećaj povređenosti u partnerskim odnosima često predstavlja neizbežnu realnost.

Spremnost da oprostimo znači da počinjemo da funkcioišemo u skladu sa uverenjem da smo nešto oprostili. Da bi formirali uverenje, najpre prolazimo kroz proces prihvatanja da smo povređeni, ujedno osećajući empatiju i brigu i za sebe i za partnera. Kada opraštamo, nastavljamo sa svojim autentičnim ponašanjem. To bi značilo da povredu koja nam je naneta ne koristimo da drugome “vratimo milo za drago”, “naučimo ga pameti” ili iskoristimo situaciju povrede kako bi partneru stalno stvarali osećaj krivice jer smo moralno “nadmoćniji, ispravniji”.

Suštinski, kada opraštamo povredu koju nam je neko u odnosu naneo, činimo to zbog sebe, zbog procene da mi sami, druga osoba i odnos koji smo izgradili imaju daleko više snaga nego što je slabost nastala iz povrede (ili joj prethodila). U praštanju, naše ponašanje je usaglašeno sa odlukom koju smo doneli. Upuštanje u intimnost, ponovno izlaganje pomenutoj ranjivosti koja postoji u svakom odnosu, odraz je naših snaga da se dajemo i da tražimo, a da nas pri tom ne sputava strah od oproštenog.

“Samo želim da sve bude kao pre” nasuprot “Promene su konstantno prisutne”

Kada u odnosu nastane povreda, sve što poželimo jeste da se vrati ono vreme koje je prošlo, koje je bilo idealno, lepo, u kom smo se sa drugom osobom osećali sigurno. Težeći za prošlošću, često uzdižemo svoje štitove, plašeći se novih strelica koje nas mogu pogoditi, čuvajući delić onog starog, sigurnog tla pod nogama. Zapravo, povreda je već uticala na to da se odnos promeni, štitovi koje uzdižemo ne mogu obezbediti povratak na staro, ali itekako mogu uticati na to kako će se naš život u odnosu dalje odvijati. Nositi štit je teško, zamorno, tlo na kom stojimo i čiju sigurnost obezbeđujemo lišeno je dodira, reči, razmene koja ga hrani i lagano postaje neprijatno.

Opraštanje ne znači vraćanje na staro, promena je neminovna za oba partnera. U svakom odnosu koji se razvija promena bi svakako nastupila i bez nanete povrede. Korisno pitanje koje možemo postaviti je kako povreda menja (utiče na) ranije iskustvo. U zavisnosti od toga kakva je intimsnost postojala među partnerima ranije, kao i kako partneri odgovaraju na ranjivost drugog partnera kroz istoriju zajedništva, daće veće ili manje šanse za autentični doživljaj praštanja kod oba partnera.

Šta opraštanje govori o odnosu?

Opraštanje je vid rešenja konflikta. Govori o strategijama koje oba partnera inače koriste da reše svoje konflikte. Opraštanje je ponašanje, strategija koju biramo. Partner koji je doživeo povredu, bilo da je u pitanju preljuba, uvreda, odavanje nekih intimnih sadržaja drugima, u procesu opraštanja se ne upušta u radnje u kojima može ponovo dobiti “otrovnu strelicu”. Na neki način pomaže partneru, uči ga i usmerava da postoje i drugačiji načini. Jednostavnije rečeno, kao kada u početku partnerstva otkrivamo jedni drugima šta je ono što volimo, šta nam prija, koje su nam bolne i osetljive teme. Istovremeno, u ovom procesu, raste osećaj intimnosti između partnera.

PageBreak

Kako oprostiti partneru kada smo povređeni: saveti psihologa za život bez emotivnog tereta
Foto: Unsplash/ Brooke Cagle kako-oprostiti-partneru-kada-smo-povredeni-saveti-psihologa-za-zivot-bez-emotivnog-tereta2

Dozvolite rani na duši da zaraste

Bliskost i povezanost, bogatstvo odnosa uz negovanje individualnosti, odnosno istorija jednog odnosa, koja je postojala pre povrede, značajno će uticati na opraštanje kao ponašanje izbora. Svaki partner ima svoj sistem vrednosti koji unosi u partnerstvo, gde se modifikuje, kreirajući zajednički sistem vrednosti. Obično polazeći od toga, parteri određuju vrste nanetih povreda koje su spremni da oproste, kao i načine na koje će to učiniti.

Međuzavisnost opraštanja i osećanja povređenosti

Osećaj povređenosti i opraštanje su procesi koji su međusobno povezani. Ukoliko se jedan partner odluči da oprosti drugom, a ujedno čuva i svoj osećaj povređenosti (podiže štit), tokom vremena povređenost je ta koja će delovati značajno veća u odnosu na sposobnost da se oprosti. Više ulaganja će ići na strategije koje predviđaju (“šta ako”) i oba partnera će propuštati zajedništvo u “ovde i sada”. Povređena osoba će postajati okupirana mehanizmima da se zaštiti, dok će osoba koja je nanela povredu biti vremenom sa odsutnim partnerom, razmišljajući o krivici. Ukoliko se događaji koji naliče situacijama povređivanja ponavljaju, oni se samo nadovezuju na već postojeću povredu. Kao da se stalno povređujemo na istu ranu i ne dozvoljavamo joj da zaraste. Tada se kroz opraštanje aktiviraju mehanizmi za zaštitu odnosa, partneri ukazuju jedni drugima na ponašanja koja iznova aktiviraju povredu.

Šta dobijamo opraštanjem?

Svako od nas nosi individualnu različitost za osećaj ranjivosti, uzimajući ujedno i jedinstvenost ranjivosti za odnos koja se kreira kroz istoriju zajedništva. Na tom osnovu za neke partnere je ispoljavanje besa vikanjem ili vređanjem ponašanje koje se smatra normalnim, za neke je to tema opraštanja. Isto tako, svako od nas poseduje različitu toleranciju (koja se može menjati) na povredu. Ona predstavlja sposobnost povređenog partnera da uđe u odnos i intimu uprkos prisustva bolnih uspomena. Istina je da će neke uspomene uvek biti bolne za partnere, kao što je i istina da je nagrada za nošenje tih bolnih uspomena intimnost, korišćenje snaga odnosa, zajednički rast i razvoj zbog kojih i biramo odnos naspram izlaska iz njega.

Neke štete se ne mogu popraviti, neke povređenosti nikada razrešiti. U takvim situacijama praštanje je težnja da se ide dalje. Praštanje je naša odluka, naša procena da je odnos veći od nanete povrede, da ima svedočanstvo istorije kao temelja na kom će se dalje graditi, da ima jasnu procenu ličnih i zajedničkih snaga kojima će se negovati, podržavati i rasti.

Izvor: Vaš psiholog