Zašto dozvoljavamo da nas partner, prijatelji ili porodica ograničava: evo kako da se oslobodite i uradite ono što želit
Shutterstock zasto_dopustamo_da_nas_drugi_ogranicavaju_2

Kraj straha od gubitka

Najčešći razlog pristajanja na nečije ograničavanje jeste održavanje odnosa, naročito ako osoba koja ograničava jedino na taj način zna i može da uspostavi odnos. Prestanak pristanka na ograničavanja u tom slučaju doslovno znači gubitak odnosa. Međutim, ponekada je to nužno da bismo zadržali sebe i mogli da napravimo korak dalje u smeru uspeha, kreativnosti, boljeg roditeljstva ili povezivanja sa novim krugom prijatelja.

Ponekad, pak, nije potrebno prekinuti odnos, nego samo ne dozvoliti ograničenja. Da bismo to mogli da učinimo, najpre moramo da odvojimo svoj problem od problema osobe koja nas ograničava.

Naime, ako smo skloni da puštamo druge da nas ograničavaju, onda problem leži i u nama. Problemi mogu biti preterana dobrota koja prelazi u ulogu žrtve, ako smo naučeni da se stalno bavimo tuđim osećajima i zanemarujemo svoje ili nemogućnost izražavanja ljutnje i postavljanja granica.

Ključ nije u promeni njih nego nas

Ponekada je dovoljno da onaj koji ograničava oseti kako više ne može da nas ograničava da bi sa tim mogao da se pomiri, međutim i to je rizik koji odnos pomera iz uobičajene dinamike. U svakom slučaju, ključ izlaska iz ograničenosti nije u menjanju onih koji nas ograničavaju, nego u promeni svog ponašanja.

Svi smo barem na kratko osetili kako je biti i sa jedne i sa druge strane – kako je to osećati se ograničenim i kako je to imati potrebu ograničiti drugog. Potreba za ograničavanjem drugog može izvirati iz raznih slabosti i traumatskih doživljaja.

Na primer, suprug koji iz straha od gubitka suprugu ograničava u njenoj karijeri, majka koja zbog traume silovanja ograničava svoju tinejdžerku u spremanju pred izlaske, osoba koja zbog religioznog vaspitanja sprečava prijatelja da eksperimentiše sa alternativnim načinima lečenja ili otac, bivši sportista, koji ne može da podnese sportski uspeh svog sina.

Nesavršeni smo; skloni smo da pristajemo na tuđa ograničenja i/ili ograničavamo druge. Ako to možemo sebi da priznamo, možemo i da istražujemo koji nas osećaji na to navode i kada to radimo. Možemo da biramo ljude sa kojima možemo bolje da se povežemo, koji nemaju tendencije da nas ograniče, nego oslobode, inspirišu, podstaknu za dalje i više. Takođe, možemo osvestiti sram, nesigurnost, odbačenost i sva ostala neprijatna osećanja koji nas podstiču da pokušamo da ograničimo druge.

Ispitivanje svojih ličnih granica te mogućnosti koliko smo i kada sposobni sa drugima da se povežemo može nam pomoći da te granice malo-pomalo širimo i povećavamo mogućnost povezivanja sa drugima. A svaki odnos je nova dimenzija – kvalitetan odnos je kvalitetna dimenzija. Što više kvalitetnih odnosa imamo, to više osećamo da živimo.

Izvor: Sensa.hr