U nekim periodima važno je da životu kažemo "da", da se prepustimo okolnostima i da ih prihvatimo. Valid Dau je to naučio još kao mladić, kada se kao student našao u stranoj zemlji bez igde ikoga. Prepušten sam sebi učio je kako da veruje u sebe i u život, a zahvaljujući dugogodišnjem radu na tome - sada zna kako da kreira život baš kakav želi. Direktor švajcarskog Core Energetics instituta, čiji ogranak postoji i kod nas u Novom Sadu, Valid Dau ima bogatu biografiju i veliko obrazovanje. On spada u jake ličnosti koje imaju snagu da, počev od sebe, menjaju svet. Doktor je kliničke psihologije i ima brojne diplome iz oblasti psihologije, ali je i diplomirani glumac, pantomimičar i pisac.

Valid je ceo život posvetio izučavanju ljudske duše, podsvesti, pokreta... U početku motivisan potrebom za sopstvenim isceljenjem, a kasnije vođen željom da na isti način pomaže i drugima, ne prestaje da proširuje znanje i vidike. Pored toga što je kroz Core Energetics institut u Švajcarskoj nastavio delo Džona Pijerakosa, osnivača tog psihoterapeutskog pravca, Valid je i geštalt psihoterpeut, praktičar sidha joge, licencirani predavač bioenergetike, transpersonalne terapije i nekoliko drugih pravaca. Imao je sreću da uči direktno od velikih učitelja i tvoraca različitih pravaca za rad na sebi - Džona Pijerakosa, Aleksandra Lovena i Baba Muktanande.

Valid Dau je rođen u Izraelu, u mešovitom braku Palestinca i Libanke. Odrastanje pamti kao vrlo turbulentno, prepuno neizvesnosti i nesigurnosti, što je ostavilo duboke ožiljke i u velikoj meri oblikovalo deo njegovog života. Multietničko okruženje u kom je odrastao s jedne strane je nudilo veliku širinu i naučilo ga da razume i prihvata različitosti, ali je s druge cela porodica Dau imala osećaj da tu ne pripada.
"Moj deda, čovek širokog srca, prihvatio je jevrejske izbeglice iz Poljske i Rumunije da žive sa nama. Oni su za nas bili veoma egzotični, i bilo je vrlo uzbudljivo odrastati u sredini gde je pomešano toliko različitih kultura. U regiji u kojoj sam živeo bilo je i muslimanskih izbeglica. Bila je to jedna velika zajednica ljudi različitih religija koji su pokušavali da žive zajedno." U vreme njegovog odrastanja u Izraelu je buktao rat, bili su pod okupacijom, i na svakom koraku sretao je vojnike.

U vazduhu je lebdeo strah, ljudi su jako vodili računa šta pred kim pričaju, čak su pazili i koji jezik koriste. "Vladalo je veliko nepoverenje. Ljudi ne samo da nisu verovali jedni drugima već nisu verovali ni sebi, da ne govorimo o tome koliko nisu verovali državi i policiji. Kada odrastate u takvoj atmosferi i nemate mogućnost da naučite da verujete drugima, ne možete ni da naučite kako da se kasnije u životu nečemu predate. Ja sam duboko u sebi godinama nosio osećaj da ne verujem nikome, i ni u šta. Nisam verovao ni u sebe, razarala me je nesigurnost, nigde nisam pripadao - nisam se osećao ni kao Jevrejin, ni kao hrišćanin, ni kao musliman, a ipak sam u sebi nosio sve te uticaje. Jevrejska kultura me je dosta oblikovala, ali sam s druge strane pohađao katoličku školu, pričao arapskim jezikom."

PageBreak

Poštovanje kao osnovna potreba

U devetoj godini roditelji ga šalju u Nazaret, u interntat za maloletnike. Iako je odlazak iz roditeljskog doma u njemu isprva izazivao osećaj odbačenosti, ipak smatra da ga je to iskustvo izbrusilo.

"U tih nekoliko godina provedenih u internatu jako puno sam napredovao. Naučio sam mnogo o disciplini i spiritualnosti koja se krije u religiji. Kada sam se sa 13 godina vratio u selo u kom sam odrastao, osećao sam se pametnije, imao sam mnogo više znanja i iskustva nego moji vršnjaci.

Govorio sam jezike, naučio da nepoznati ljudi nisu neprijateljski raspoloženi, već naprotiv, da mogu da mi budu prijatelji. Počeo sam da učim i kako da verujem sebi, jer sam živeći bez roditelja mogao da se oslonim jedino sam na sebe. Razvijao sam i talente koje sam, zahvaljujući profesorima, otkrio u internatu." Već tada je počeo da se bavi pisanjem proze i poezije, a jedna njegova pesma je objavljena u lokalnim novinama. Ispostavilo se da je pesma bila politički nekorektna zbog čega su ga izbacili iz škole. Nije se kajao što je izrazio svoje mišljenje, pa i danas je ponosan na to što se oduvek oseća kao borac za pravdu i jednaka prava za sve. "Hteo sam da me čuju, primete i poštuju, da im dokažem da sam jedan od njih umesto da se osećam inferiorno. Taj nagon je ostao u meni do danas."

Iako su ga nekoliko puta izbacivali iz škole, Valid, žedan znanja, uvek je bio dobar đak i isticao se u aktivnostima. Bio je jedan od prvih ljudi u Izraelu koji su napravili zajednički teatar Jevreja i Arapa. Smatrao je da je važno da se ljudi povezuju i rade zajedno, umesto da stalno stoje na suprotstavljenim stranama. Glumom je počeo da se bavi sedamdesetih godina u Jerusalimu, a nakon mature školovanje je nastavio u Italiji. I taj deo njegovog života bio je prepun strahova i neizvesnosti, oskudice koju pamti po gladi i stalnom menjanju poslova koji su mu omogućavali tek da preživi.

Potpuno sam u novoj sredini, bez ijedne osobe na čiju bi pomoć mogao da računa, Valid se prvi put u životu prepustio veri da će sve biti dobro. Posle godina nepoverenja, konačno je rešio da iskusi kako je to verovati u dobar ishod i dopustiti drugima da pokažu plemenitost. "I onda kada mi se činilo da nema nikoga ko bi mi se našao, preda mnom su se pojavljivali ljudi koji su mi na ovaj ili onaj način pomagali iako to nisam tražio. Bilo je i trenutaka kada bukvalno nisam imao šta da jedem, ali sam se zahvaljujući Božjoj pomoći i dobrim ljudima uvek snalazio. Zato volim da kažem da sam majstor za preživljavanje."

PageBreak

Vera u dobre ljude

Italija je za njega bila značajna i po tome što se u njoj prvi put osetio slobodno. Počeo je više da se bavi sobom, upoznaje svoju ličnost, razvija talente, da slika. Zahvaljujući jednoj imućnoj gospođi kojoj su se svidele njegove slike uspeo je da otputuje u Švajcarsku gde ga je čekala žena u koju se zaljubio tokom njenog boravka u Italiji. Iako se ta veza ispostavila kao usputna, Švajcarska je ostala njegova krajnja destinacija, zemlja u kojoj je izabrao da živi i u kojoj je kasnije upoznao drugu i treću suprugu.

"U Švajcarskoj sam se po drugi put zaljubio i oženio jednom pametnom i prelepom ženom, o kojoj, nažalost, nisam umeo da brinem. U tom periodu bio sam narcističan, fokusiran samo na sebe. Želeo sam da postanem uspešan glumac i pantomimičar i sve vreme sam ulagao u sebe. Vođen željom za slavom, na poziv sam otišao u Ameriku, a moja supruga je tada rešila da me ostavi."

Tako je počeo period samoće, tuge i depresije koja ga je često mučila i u mlađim danima. Iako je postigao uspeh, te su mu džepovi konačno bili puni, duša mu je bila prazna. Opet ga je sustigao osećaj nepripadnosti - u Švajcarskoj nije imao kome da se vrati, a ni u Americi nije imao nikoga. Skrhan tugom i slomljenog srca, odlučio je da ode na Havaje, da se regeneriše i pokuša da se vrati sebi. Ispostavilo se da je to bila prava oduka u pravom trenutku.

"Sedeo sam na plaži utučen i posmatrao jednog čoveka koji je vežbao jogu. Posle mi je prišao i rekao 'Izgledate jako tužno, mladiću'. Nisam želeo ni da razgovaram sa njim, ali on je bio uporan, znao je da postoji način da mi pomogne. Odveo me je kod Baba Muktanande, osnivača Sidha joge, s kojim sam se prepoznao na prvi pogled. Tako sam krenuo na put upoznavanja sebe, put duhovnosti i samoisceljenja." Susret na plaži bio je neka vrsta inicijacije u ono čime će se baviti do današnjih dana. Iako je njegova glumačka karijera počela da cveta, osetio je da nije svim srcem u tom poslu i da želi veliku i radikalnu promenu. S prvenstvenim ciljem da zatvori stare rane, izleči depresiju koja ga je godinama iscrpljivala ali i da se oslobodi narcističkog dela svoje ličnosti, upustio se u izučavanje raznih psihoterapeutskih pravaca.

Jedna od prvih škola koje je završio pripadala je geštalt pravcu, ali mu ona nije bila dovoljna. Kao glumac i pantomimičar bio je dobar poznavalac govora tela i neverbalne komunikacije. Dugogodišnje bavljenje telom i pokretom neizmerno mu je pomoglo u savladavanju novih znanja iz telesne psihoterapije. Upustio se u proučavenje bioenergetike koju je učio direktno od njenog osnivača Aleksandra Lovena. "Iako sam mislio da znam mnogo o telu, kroz rad sa Lovenom značajno sam produbio znanje. Saznao sam puno toga o energetskim vežbama, a paralelno sam se sve vreme bavio i Sidha jogom. Kroz meditacije, pevanje i mantre učio sam kako da se povežem sa višom svešću, da kultivišem ljubav u sebi."

Nakon bioenergetike upoznao se sa Core Energetics metodom čije je osnivač bio Džon Pijerakos, Lovenov blizak saradnik. Posle obuke Pijerakosu je bio asistent do kraja njegovog života "Sa Pijerakosom sam bio blizak prijatelj i pre nego što je otišao, obećao sam mu da ću nastaviti da razvijam njegovu školu. Dosta sam doprineo teoretskom, strukturalnom i konceptualnom delu ove metode. Core Energetics je put ljubavi, put kojim se razvijaju unutrašnji resursi, kapacitet pojedinca da voli, isceli sebe i pomaže drugima u njihovom isceljenju. Za mene lično ovaj pravac je bio pravo otkrovenje i doveo me je do srži mog bića. Ako razumete misteriju života, kada umete da se povežete sa vitalnom silom u sebi, to je čista, esencijalna spiritualnost. To nije ni disciplina, nekakav hokus-pokus, već upoznavanje lepote života, snage postojanja. Kada prepoznamo u sebi vitalnu silu, postajemo svesni da smo od nje sazdani, da ona brine o nama, da nas čini živima i da nas drži u životu."

Nakon temeljnog rada na sebi kroz Core Energetics stvari u njegovom životu počele su da se stabilizuju. Depresija koja se ciklično ponavljala i godinama ga tištala postala je prošlost, materijalne okolnosti su mu se značajno poboljšale, konačno je postao uspešan, priznat i pre svega ispunjen poslom koji radi. Vratio se u Švajcarsku, tamo ponovo oženio i dobio dva sina koji danas imaju 18 i 16 godina. Pored seminara i predavanja koje drži širom sveta autor je i tri knjige, a trenutno radi na četvrtoj koja će se zvati Moć srca. "Gledam na ljudsko biće kao na sponu - most između zemlje i neba. Zemaljska energija je prepuna strasti, vatrenosti, a božanska suptilna, tanana, nežna. Ove dve energije različitog polariteta stapaju se u našem srcu i treba ih znati primiti, sjediniti i razvijati. Tako se stvara nova energija uz koju živimo ispunjenije, ona nam pomaže da napredujemo i da stvaramo. Ja sam na tome dugo radio i lično sam u tome uspeo, a sada se nadam da će sve ono što znam i što sam iskusio pomoći i drugima da osveste svoju moć te da je koriste u najplemenitije svrhe."

"Oduvek me je vodila misao da je život misterija koju je potrebno istražiti. Mnogi psihoterapeutski pravci smatraju da je život prepun problema koje treba rešiti, a ja mislim da je potrebno promeniti takav ugao gledanja. Kad god mi je bilo teško, zapitao sam se šta to radim sa sopstvenim životom, šta radim sa sadašnjim trenutkom. Sadašnji trenutak je divan sam po sebi, ali kako ga ja koristim zavisi od mene. Sadašnjost je najviše što imamo i nju treba da učinimo lepom.

Kada se povežemo sa svojom vitalnom silom, dobijamo snagu koja nam je potrebna da na život gledamo drugačije, da ga živimo, a ne da se bavimo rešavanjem problema. Svako u sebi ima kapacitet da se razvija, to je lepota ljudske prirode. To je ono što sam naučio zahvaljujući Core Energeticsu, to je ono što živim i čemu učim svoje polaznike."

"Kada sam jednom prilikom u Australiji držao seminar, baštu ispred kuće u kojoj smo radili održavao je neki stariji čovek. On se nije razumeo u spiritualne stvari o kojima je bilo reči na seminaru, ali je i te kako razumeo život. Posle nekoliko dana prišao mi je i rekao: 'Znam čime se bavite... Sigurno je u pitanju nešto što ima veze sa kozmetičkim tretmanima.' Pitao sam ga kako je to zaključio, a on je ogovorio: 'Posmatrao sam ljude dok ulaze i izlaze i video da su mnogo lepši na kraju dana. Lice im se potpuno promeni.' Veoma me ispunjava to što sam u mogućnosti da pomažem ljudima i što su promene koje doživljavaju toliko očigledne."