Niko od nas nije imao savršeno detinjstvo. U nesavršenom svetu, u porodicama koje čine nesavršeni roditelji, braća i sestre, među nesavršenim vaspitačima u vrtiću, učiteljima, decom u školi - nismo mogli da prođemo bez određenog emotivnog prtljaga.

Taj emotivni prtljag koji smo dobili u detinjstvu i poneli u svet odraslih su potisnuta osećanja. Neko je dobio manji teret, neko veći, a sadržaj tereta je koktel emotivnih odgovora na kojekakve neugodne životne situacije u kojima svoja dečija osećanja nismo imali priliku da podelimo s odraslima koji bi ih doživeli, razumeli i podržali nas da ih izrazimo.

Potisnuta osećanja možemo shvatiti kao jednu vrstu magnetizovanih emotivnih puzli. U sebi nosimo emocije koje teže da budu izražene i prihvaćene i zato nas vuku u situacije u kojima bi dobro "sele", u kojima bi mogle da se manifestuju, privlače nas u kontekst u koji bi se uklopile da bi slika bila potpuna.

Kako da raščistimo energetski nered: oslobodimo svest suvišnog prtljaga moćnom vizualizacijom...

Ta potpuna slika zapravo je varka, to je celina koju nismo osećali u detinjstvu, porodični uslovi koji su nam trebali, ali ih nismo dobili. Međutim, emotivna puzla će nas vući prema potpunoj slici sve dok ne osvestimo da je to razbijeni komadić dečijeg emotivnog sveta, a ne stvarnost koju možemo da oživimo u sadašnjosti.

Na primer, uzmimo nekog ko je odrastao uz nezainteresovanu majku koja ga je odbacivala. Njegov unutrašnji komadić slagalice zvan odbačenost teraće ga da posle, u odrasloj dobi, pokuša svoju povređenost da zaleči na dva načina:

  • da aktivno traži prihvatanje
  • da se povlači štiteći se od odbacivanja

Najčešće se to svede na iscrpljujući ples - korak napred, korak nazad - zaletanje u odnose ili društva na neprikladan način koji dovodi do odbacivanja, što zatim rezultira povlačenjem u sebe, u skrivanje i izolaciju. Dečiji emotivni svet koji je zbog ignorisanja, odbacivanja, posramljivanja, strogog kažnjavanja i ostalih oblika emocionalnog zlostavljanja unutar porodice izgubio svoju celovitost i rasuo se na emotivnu puzlu stalno će težiti potpunoj slici.

Ako je žena alkoholičara (koji je tuče a kome se ona uporo vraća, na primer) odrastala u sličnim uslovima, osećaće veliku privlačnost prema istom kontekstu. Imaće osećaj da ne može da preživi bez svog supruga zlostavljača, baš kao što kao dete nije mogla da preživi bez oca ili majke koji su je na sličan način zlostavljali. Da stvar bude gora, niko neće razumeti zašto se tako ponaša, a neće razumeti ni ona sama...

Ipak, nije sve tako crno. Emotivna slagalica funkcioniše i u pozitivnom smislu. Deca koja su odrastala u toplim porodicama, u uslovima prihvatanja, uvažavanja i podržavanja i kasnije će u životu birati odnose u kojima se osećaju dobro. Na svu sreću, o pitanjima psihičkog zdravlja i o važnosti zdravih porodičnih uslova sve se više javno raspravlja, tako da je u društvu znatno veća osvešćenost o ovim pitanjima nego pre 30 ili 50 godina.

Potisnuta osećanja koja su nastala u detinjstvu možemo posmatrati i kao jedan sloj sudbine. Na neka naša obeležja uopše nismo mogli da utičemo - nismo mogli da utičemo na gene koji su doveli do toga da imamo određenu telesnu građu, boju kose i očiju. Neki zbog gena imaju ograničenu inteligenciju, a neki imaju predispoziciju za kojekakve talente. Na taj sloj sudbine nismo mogli nimalo da utičemo. Sledeći sloj su potisnuta osećanja iz detinjstva.

Po principu emotivnih slagalica i potrage za potpunom slikom, oni nas snažno vuku u situacije koje nikad ne završe dobro. Uvek nas ostave povređenima, a zbog svoje tendencije da nas vuku i preuzimaju kontrolu nad našim životima, oni nas i ograničavaju - nismo ih sami stvorili, a upravljaju nama u nekom svom pravcu.

Zato je jedna od najvažnijih stepenica na putu ličnog razvoja integrisati odbačene delove u celinu, stvoriti od rasutih emotivnih slagalica bolju, smisleniju sliku unutar sebe da bismo prestali da težimo stvaranju te slike spolja, u rastrganim, neprikladnim odnosima u koje se uplićemo zbog "magnetskih svojstava" potisnutih osećanja. Integracija je spor proces i vođstvo dobrog terapeuta može ga uveliko olakšati. U tom procesu se osvešćuje potisnut bol, sramota, bes, tuga - sve ono što je ostalo zaključano unutra, a nastalo je u detinjstvu.

4 koraka do savršenog emotivnog zdravlja: slobodno izražavanje, vedrina, balans, mir...

Potisnuta osećanja se oslobađaju u odnosima - nečije ponašanje bude okidač da potisnuta osećanja isplivaju na površinu. Na primer, neko nam uputi kritiku na sličan način na koji nas je kritikovala majka i odjednom iznutra - snažan osećaj povređenosti koji se čini neprikladan jer kritika u sadašnjosti, gledano sa strane, uopšte nije bila tako oštra.

Ta osećanja su veoma važna i treba im dati prostora takvima kakvi jesu. To su osećanja koja već dugo traže put da budu viđena, priznata, prihvaćena, doživljena, a jedina osoba koja ih može videti, priznati, prihvatiti i doživeti je onaj koji ih iznutra i nosi. To je onaj emotivni prtljag sa početka, onaj deo emotivnog sveta, komad slagalice koji teži da se poveže.

U toj je sličici uvek dečija povreda, dečije lice - uplakano, nemoćno, posramljeno, besno... Tom detetu treba prilika da progovori, da se pokaže, da bude onakvo kakvo je. Jednom kada spoznate svoju emotivnu istinu, nećete ulaziti u bolne odnose, nego ćete iznutra biti natopljeni mekoćom dečijeg sveta. Konačno ćete dobiti mogućnost da birate kvalitetne odnose u kojima ćete se osećati sigurni, spontano i slobodno.