Svaki književni lik ima neku svoju psihologiju, unutrašnju logiku. Svaki bi mogao da bude literarno predstavljanje nekog stvarnog čoveka...

Kada neki pisac stvara književno delo, on zapravo osmišljava više različitih likova koje dovodi u međusobnu vezu prema zamišljenom toku radnje. On ne predstavlja likove samo kroz to kako izgledaju, šta govore i kako se ponašaju, veći nas uvodi u njihov unutrašnji, emotivni svet, pokazujući nam zbivanja u njihovim dušama.
Čitajući o nekom liku, otkrivamo njegove unutrašnje porive i želje, skrivene emocije, intimna razmišljanja, tajne planove za ostvarenje ličnih ciljeva. Svaki od ovih likova ima neku svoju psihologiju, unutrašnju logiku. Svaki bi mogao da bude literarno predstavljanje nekog stvarnog čoveka.
Čitanje podstiče brojne mentalne funkcije, pre svega zamišljanje. Kada čitamo neko literarno delo, reči i rečenice u našoj svesti pretvaramo u odgovarajuće mentalne slike, predstave.
Zadovoljstvo čitanja i jeste u toj interakciji piščevog teksta i pobuđivanja naših mentalnih predstava. Nekada se taj interaktivni proces naziva kooperativna imaginacija.
Roditelji, pažljivo slušajte: 21 stvar koju deca zaista žele da nam kažu...
Za razliku od čitaoca knjige, kojeg pročitano pobuđuje da stvori određeni tok mentalnih predstava, mentalni procesi gledaoca filma ili televizije mnogo su pasivniji. Gledalac svim čulima upija unapred zadate stimuluse.
Nema mnogo razlike između onoga što gleda i što sebi predstavlja u svesti. Kod gledanja filma kooperativna imaginacija je minimalna, pomerena na nivo gledaočevih brzih asocijacija i nesvesnih reakcija.