Kuća je ono što kupujemo ili iznajmljujemo ali dom je ono gde smo uistinu ono što smo. Mnogi od nas rastu sa idejom o nekoliko "domova": dom našeg detinjstva, gde smo odrasli, zatim dom koji sada nastanjujemo i onaj aspirativni dom, dom kakav mislimo da zaslužujemo i o kome maštamo.

Umetnost i književnost se već dugo bave emotivnom dimenzijom doma a sada psihologija pokušava da objasni zašto je to tako, pronalazi odgovore na pitanja našeg ličnog enterijera.

Veliko interesovanje za osnovnu interakciju između našeg mozga i okruženja je inspirisalo naučnike da prouče efekte enterijera na našu dobrobit. Profesor Džon Zaisel koji sarađuje sa arhitektama u stvaranju domova koji pogoduju boljitku uma i tela kaže da kada su naši mozgovi srećni, u telu se oslobađaju endorfini i da je zato važno kreirati okruženje koje prija našim mozgovima.

Po njegovim rečima, arhitekte su u poslednjih 50 godina radile upravo suprotno ignorišući našu potrebu za sigurnim i toplim okruženjem, stvarali su elegantne enterijere lišene mogućnosti da uspostave bilo kakvu intimnu vezu sa čovekom. Mnogi enterijeri deluju sterilno i mi ih podsvesno registrujemo kao opasne a samim tim se u nama oslobađaju okidači za stres. Rađamo se sa genetskim instiktima zbog kojih se osećamo opušteno kada su oko nas cveće i voda. Ova potreba za organskim okruženjem se naziva biofilija, termin koji je ustanovio Edvard Vilson, profesor komparativne zoologije sa Harvard univerziteta. On tvrdi da je naš afinitet prema prirodi vezan za činjenicu da je naš mozak evoluirao u okruženju regulisanom prirodom a ne mašinama.