Preporučujemo vam da posetite izložbu "Nova segregacija" umetnice Jane Stojaković u sredu, 17. februara 2021. godine u 19h, galerija ULUS, Knez Mihajlova 37.

„Današnja nauka i tehnologija više nisu usmerene samo ka razumevanju i reprodukovanju prirodnih procesa, već ka stvaranju novih oblika života koji će nas iznenaditi. Cilj više nije da se ovlada prirodom (onakvom kakva ona jeste), već da se stvori nešto novo, veće i snažnije od same prirode, uključujući i nas same.“
(Žižek, U odbranu izgubljenih stvari)

Umetnost Jane Stojaković je predviđačka, upozoravajuća i šokantna. Ona ne štedi gledaoca, dok, istovremeno, računa na njegovu inteligenciju, savest i etičnost, pružajući uvid u jedan mogući, ne tako daleki svet, posthumanih bića i novih, surovih odnosa među njima. Ovim su već pokrenuta bar dva velika pitanja; prvo, pitanje društveno-etičkih posledica novih dostignuća u tehnologiji i nauci, a posebno u bioetici, i drugo, pitanje novih klasa. Kod Jane Stojaković, to su ljudi-veprovi, ljudi-pacovi i ljudi-bubašvabe. Hiperrealizam, u nadrealnom kontekstu dobija dodatnu zastrašujuću dimenziju, u ovom projektu potpuno funkcionalnu, u cilju opomene, alarma ili prosto, intenzivnog afektivnog doživljaja, koji, kroz vizuelni narativ uzdrmava i osvešćuje.

Izbor tema ovih radova upućuje na socijalnu dinamiku odnosa, kako klasa međusobno, tako i unutar klase ekonomsko „jednakih“. Upravo se među njima rađa rivalstvo, mržnja i zavist. Ipak, naslućujemo mikrootpor na slici „Trovačica“. Ono što Žižek naziva novim formama aparthejda, izložba Nova segregacija najavljuje u još mračnijem vidu. Kako sve rade u privatnosti, superbogataši, ljudi-veprovi, kao osnovni životni stav, proizvode strah – od društvenog života izvan svog kruga. Oni su, u svojim izdvojenim oblastima, upravo potpuna suprotnost onima koji žive u najsiromašnijim četvrtima – ljudima-bubvašvabama. Ovo su dva ekstrema klasne podele, ili, dve strane iste medalje. Stanovnici sirotinjskih četvrti predstavljaju kontraklasu i jednoj drugoj, novonastajućoj, klasi ljudi-pacova, koji štite i opslužuju višu klasu.

U fokusu projekta Nova segregacija je tema posthumanizma, dok se, kroz različite radove, preispituju same granice ljudskosti. Ova autorka hrabro progovara o pošastima današnjeg društva, ali i njegovom preobražavanju – fizičkom, moralnom i afektivnom. Da li se tela preoblikuju kako bi se stvorila nova, postljudska tela i da li su ukunute nužne granice između čoveka i životinje, čoveka i mašine? Da li je priroda područje otvoreno novim mutacijama, hibridizacijama i mešavinama? Kao da autorka izložbe ispituje „antropološke metamorfoze tela“ koje se uspostavljaju „putem zajedničkog iskustva rada i novih tehnologija koji imaju konstitutivne učinke i ontološke implikacije“. (M. Hart, A. Negri, Imperij, 2003.)

Projekat je, po rečima Jane Stojaković, takođe inspirisan zagađenjem, klimatskim promenama, virusom korone, kao i društvenim događajima na globalnom planu koji prate pojavu pandemije. ‘’Janus quarantinous’’, ‘’Strah’’ i ‘’Lockdown“, prikazuju neizvesnost, sumnju, paniku i strah. Pandemija doprinosi da srednji stalež ubrzano nestaje, i dok se milijarderi iznova bogate, siromašni sloj tone u još suroviju bedu. Triptih ‘’Segregacija/Čovek-vepar/Čovek-pacov/Čovek-bubašvaba’’, u formi fantastike, najavljajuje to novo društveno raslojavanje.

Nasmejana porodica ljudi-pacova beleži selfi, ispred uličnog ukrasa, u vreme božićnih praznika, dok čovek-bubašvaba, leži mrtav, tek malo dalje od njih. Mi kao ljudi više nismo ljudi; na korak smo od toga da pristajemo na sve – zarad čega? Trenutnih, frivolnih, nestalnih zadovoljstava i sitnih pogodnosti udobnog života. No, da li je takav život zaista udoban? Slavna glumica na dodeli Oskara biva upucana, dok je najbolji teniser sveta ranjen. I u okviru iste klase, što su manji raskoraci među ljudima, oni se više ugledaju jedan na drugog i više se raspaljuju ljubomore, pohlepe i surevnjivosti. ‘’Prva bračna noć’’ govori o dugo ignorisanom problemu zlostavljanja u braku, dok slika ‘’Lov’’ na svetlost dana izvlači delikatnu temu zlostavljanja dece.

Subjekti video-animacije ‘’Corona game’’, bubašvabe ili ljudi-bubašvabe, ili prosto ljudi (koji to više nisu), ni sami ne znaju zašto su tu, ni ko upravlja igrom, još manje znaju šta je njen cilj. Da li smo zatočenici, a da nismo ni svesni? Gde smo izgubili ljudskost? „Šta ako su utopija - izopačeni san o prelasku iz hardvera u softver subjektivnosti koja slobodno pluta između različitih otelovljenja - i distopija, kao košmar u kome se ljudi dobrovoljno preobražavaju u isprogramirana bivstvujuća – samo pozitiv i negativ iste ideološke fantazije?“ (Žižek, U odbranu izgubljenih stvari, 2013.)

Radovi Jane Stojaković postavljaju ova i mnoga druga pitanja, ostajući kritički nastrojeni i beskompromisni. Da li hrabrost zadire u kontroverznost? Ova umetnost je neustrašiva, jer je u svojoj prirodi istinoljubiva, što je, par exelence, karakteristika ljudskog, koje se dvostruko potvrđuje, kroz umetnost i istinu – u slikarstvu (v. Ž. Derida, Istina u slikarstvu, 1988.). Ona je postrealna, jer nas suočava sa jezivim istinama sadašnjice, skoro fotografskim prikazom. Time, vizuelna recepcija ovih radova, osim aktuelnosti teme, stvara uznemirujući doživljaj neverovatnog intenziteta, uz ipak savršenu meru dobrog ukusa.

(Milica Stojaković)

Jana Stojaković rođena je 1981. u Beogradu gde živi i radi.

Trenutno je na doktorskim studijama na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu.
Magistrirala je likovnu umetnost na Čelsi koledžu za umetnost i dizajn (Chelsea College of Art & Design) u Londonu 2009. Postdiplomske studije završila je na istom koledžu 2008. Diplomirala je slikarstvo u klasi prof. Čedomira Vasića 2006. godine na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Iste godine završava Studije roda i kulture Centra za ženske studije pri Fakultetu političkih nauka.

Jana Stojaković je učestvovala na izložbama i video festivalima u zemlji i inostranstvu (Italija, Španija, Velika Britanija, Grčka, Nemačka).