Svakako da se ljudi dele na teiste (one koji veruju u Boga), ateiste (one koji ne veruju) i agnostike (one koji ne znaju da li Bog postoji). Dakle, nisu svi ljudi verujući. Neki i ako su verujući, nisu religiozni, to jest, ne veruju u Boga u strogo religiozno institucionalnom smislu. Neki ljudi veruju u univerzalne vrednosti kao što su: ljubav, pravda, sloboda za sve itd. Zašto je za ljude uopšte važno da veruju, a neka istraživanja čak tvrde da je korisno i dobro?

Od najranijih vremena ljudi su verovali u nešto. Za to imamo dokaze u vidu figura božanstava, totema, pisane reči itd. From je razmatrao čovekov odnos prema Bogu kroz istoriju i opisao razvoj ljudske duhovnosti u tom smislu. On smatra da je religioznost nastala iz ljudske želje da se prevaziđe odvojenost egzistencije pojedinca i postigne jedinstvo sa svetom. Od politeizma, odnosno mnogobožanstva, do monoteizma čovek je, prema Fromu, zapravo obožavao svoje moći i veštine koje je projektovao na razna božanstva. U doba matrijarhata dominantni oblici izažavanja religioznosti su bili vezani za žensko telo, plodnosti i uopšte ženske aspekte, a takođe i aspekte vezane za prirodu i životinje.

Moć misli: kada smo na višem a kada na nižem nivou svesti...

Nakon doba matrijarhata čovek počinje da obožava muška božanstva u skladu s nastupajućom dominacijom patrijarhata. Religije koje se oslanjaju na patrijarhat kao što su : judeo-hrišćanska, islamska itd, u središte stavljaju oca, pater familias koji predstavlja vrhovno dobro. I u samom patrijarhalnom poimanju Boga, slika o njemu se menja kroz vekove, pa se Bog u Starom zavetu na primer, doživljava znatno drugačije nego u Novom. Slika Boga se razvija od početnog principa "oko za oko" do "ko tebe kamenom ti njega hlebom", što znači da je sam čovek menjao i razvijao vrhovne vrednosti koje je projektovao na Boga kroz istoriju.

PageBreak

Kako se religioznost razvila

Zanimljivo je primetili da i ontogenetski, odnosno pojedinačni razvoj čoveka takođe sledi put vezanosti prvo za majku, a onda za oca, da bi se stiglo do konačne nezavisnosti i oformljavanja sopstvenih vrednosti, kao i filogenetski put razvoja religioznosti kod čovečanstva. Starogrčka božanstva su, prema opisima na koje nailazimo, imala veoma mnogo ljudskih osobina i to ne baš lepih, da bi se slika o Bogu kroz istoriju sve više oslobađala antropomorfizma i kristalisala u stecište vrhovnih, univerzalnih ljudskih vrednosti.

Kao i u pojedničnom razvoju, od vezanosti za majku koja štiti svojom sveobuhvatnom ljubavlju, do pokornosti i poslušnosti ocu koji kažnjava i nagradjuje, čovek se u razvoju religioznosti, prema Fromu, kreće ka dubljem uspostvaljanju majčinskog i očinskog principa u sebi tj.on date vrednosti pounutruje i postaje jedno sa Bogom.

Naravno, u savremenoj religijskoj praksi srećemo svaki od ovih stepena odnosa prema Bogu, od onih najprimitivnijih do duhovno uzvišenih. Ovakav stav je saglasan sa, u hrišćanskoj praksi, poznatim stepenima odnosa prema Bogu: rob, sluga i sin. From na kraju zaključuje da je čovekov odnos prema Bogu zapravo njegov odnos prema drugom čoveku, kako u opštem, tako i u pojedinačnom smislu. Zrela religioznost porazumeva, dakle, pounutrenje univerzalnih vrednosti i oslobodjenje čoveka od antropomorfnih predstava Boga.

Terapija duše: 10 idealnih nikada, nikome i nikoga...

Proučavajući ponašanja plemena koja su živela na raznim krajevima sveta Karl Gustav Jung je primetio da se i kod onih plemena koja nemaju nikakve veze sa civilizacijom, niti su ikad imala, javljaju oblici religiozne prakse. Čak se su neki simboli kojima se izražava religioznost vrlo slični kod različitih naroda koji nisu nikada mogli da imaju međusobne veze. Sve to je navelo Junga na razmatranje i prihvatanje ideje o religijskom arhetipu, imanentnoj ljudskoj potrebi za Bogom koja se pojavljuje kod svakog pojedinca. Za razliku od Frojda koji je smatrao da je religioznost posledica projekcije osobina čovekovog zemaljskog oca na Boga, Jung je smatrao da je religiznost utisnuta u psihizmu pojedinca, odnosno u kolektivnom nesvesnom. Prema Jungu, religiozni simboli se pojavljuju u snovima, mitovima, običajima i uopšte u nesvesnim i svesnim sadržajima ljudske psihe i kulture.

PageBreak

Koja je osnovna funkcija vere

Sam pojam religija potiče od latinske reči religare što znači povezati, svezati. Kao što smo pomenuli na početku, osnovna svrha religije jeste da povezuje ljude međusobno i sa višim smislom i time oplemeni ljudsko postojanje. Na žalost, postoje i dokazi da je religija kao oblik društvene organizacije bila korištena u mnoge loše svrhe.

Kao i u svakom društvenom fenomenu u kojem postoji udruživanje, postoji i želja za moći, dominacijom, iskrivljeno tumačenje svetih knjiga itd. To nekad navodi ljude da sa odbacivanjem društvene organizacije koja predstavlja neku religiju odbace i samu veru u nešto veće. Kao i uvek kritička svest prema ljudskom delovanju i ovde mora biti prisutna. "Ne verujte mojim rečima samo zato što sam ih ja izgovorio, već ih dobro preispitajte" rekao je Buda. Ovim stavom nas je podsetio da je važno da imamo i gradimo zreo, kritički odnos prema religiji.

Svrha religije jeste da povezuje ljude međusobno i sa višim smislom i time oplemeni ljudsko postojanje. Kako onda znamo da imamo zreo odnos prema religiji? Kako znamo da je naša vera u nešto veće i značajnije od nas istinska? Ovo nije lako pitanje, pa neću ni pretendovati da odgovorim na njega. Međutim, pošto svako on nas ima svoju unutrašnju realnost, on tumači spoljašnju realnost u skladu sa unutrašnjom.

To znači da različite osobe mogu iste religijske dogme tumačiti vrlo različito, u skladu sa svojim unutrašnjim poimanjem sveta i realnosti. "Voli bližnjeg svog kao samog sebe" se može tumačiti kao naredba koju ako ne ispuni osoba može patiti od snažnog osećaja krivice i potisnutih neprijatnih osećanja što ne voli svoje bližnje koliko bi trebalo ili kao preporuka da razvijamo svoj odnos sa ljudima. Ljudi su skloni da tumače poruke u skladu sa svojim poimanjemm realnosti koje može biti u priličnoj meri iskrivljeno. Zato i postoje različiti nivoi verskog odnosa prema Bogu koji pre svega zavisi od duhovnog razvitka čoveka odnosno stepena duhovnog i mentalnog zdravlja.

Doreen Virtue: evo šta nam poručuju anđeli ovim brojevima...

Osnovna funkcija religije - umanjenje našeg egoizma prihvatanjem da smo deo veće celine, može biti ometena načinom na koji tumačimo realnost. Ako znamo da, što smo mentalno zdraviji, to je naša slika realnosti tačnija, onda možemo zaključiti da vrlo zdravi ljudi nastoje da umanjuju svoj egoizam da bi bili uskladjeni sa višim smislom, drugim ljudima i uopšte svetom. Što idemo niže niz lestvicu mentalnog i duhovnog zdravlja, to su nam ljudske mane i loša ponašanja opravdanija: razne manipulacije, nepoverenje, trka za uspehom itd. Postaje nam "normalno" da se ponašamo loše jer "tako svi rade". Samim tim verovanje u povezanost ljudi, Božju milost, postaje izlišno. Prema Robinu Skineru, da bismo postigli veći stepen razumevanja i integrisanosti koji dovodi do većeg nivoa mentalnog i duhovnog zdravlja, važno je da obratimo pažnju na moralne zapovesti u svetim knjigama i učimo da postižemo dublje razumevanje istih.

Kako stičemo životno iskustvo, tako ćemo se neminovno sudarati sa realnošću koja će menjati naše mentalne mape.Takodje možemo da učimo iz primera drugih ljudi opisanih u knjigama, filmovima, pozorišnim komadima. Dakle, postoje načini da preispitujemo i povećavamo svoje razumevanje da bismo došli do dubljih nivoa verovanja.

Da se verske ideje mogu iskrivljavati na najgore načine znamo po inkviziciji, verskim ratovima, progonima, fundamentalizmu itd. To bi bila najmanje zdrava tumačenja moralnih zapovesti i svetih knjiga. Kako idemo ka većem duhovnom razvoju, tako se uveravamo da je izreka sv. Isaka Sirina da je "duhovni dar Božji čoveku da opaža svoje grehe" tačna. Nemamo više potrebu da svoje loše, odcepljene delove ličnosti projektujemo na druge ljude, pa ih onda progonimo, već smo sve duhovno zdraviji i oštriji da pogledamo u sebe i opazimo sopstvene mračne strane i da ih prihvatamo. To znači da priznajemo da ih imamo i da ih polako ispravljamo. Duhovni rast svakog čoveka traje čitav život.

Mnogi se religijski teoretičari slažu da su raj i pakao zapravo stanja ljudske duše, a ne geografska mesta. Iz svega ovoga zaključujemo da su duhovno zdravi ljudi zapravo veoma velikodušni, optimistični, osećaju povezanost sa drugim ljudima i sa višim smislom i to ne zato što tako treba ili moraju već se na taj način najbolje osećaju. Pritom su, naravno, spremni da predano rade na sebi da bi to postigli. Oni kažu da zauzvrat dobijaju mnogo..

Dar mentalne energije dolazi od Boga, vrhunskog bića i ako mi koncetrišemo naše misli prema toj istini postajemo skladni s ovom velikom moći. Moja majka me naučila da treba svu istinu tražiti u Bibliji-Nikola Tesla

Da su vera, ljubav i nada-trojstvo koje je okosnica hrišćanskog verovanja važne za ljude, uverio se i Berni Zigel psihoonkolog koji je radio sa ljudima bolesnim od terminalnih bolesti. On je svoj radikalni stav temeljio na uverenju da su ljubav i vera presudne za izlečenje pacijenata i smatrao da ne postoji bolji imunološki odgovor organizma od ljubavi i da svaki čovek poseduje samoisceljujuću moć. Radeći godinama sa pacijentima bolesnim od vrlo teških bolesti, imao je prilike da se uveri u taj stav. Vera u izlečenje, pronalaženje višeg smisla sopstvene bolesti, učenje samoljubavi, veoma su pomagale ljudima u teškim životnim momentima. Prema Zigelu duhovnost koja je vrlo važna za njegove pacijente znači zapravo sosobnost da se pronađe sreća i mir u nesavršenom svetu. Prihvatanje, mir, opraštanje su važni duhovni principi koji mnogim bolesnim ljudima pomažu.

Prema Zigelu nekad čak i na čudesan način. Ovi duhovni principi opisani u svetim knjigama zapravoprestavljaju smernice na putu do sopstvene sreće i mira sa sobom. "Vera tvoja spase te" je poziv čoveku da bude aktivni stvaralac sopstvene vere i da sam izabere u koje će duhovne principe verovati.

Jednom prilikom su jedan frizer i njegova mušterija razgovarali o mnogim temama, da bi se na kraju dotakli i teme Boga.

Frizer reče: "Ja ne verujem da Bog postoji."

"Zašto to kažete?", upita ga mušterija.

"Znate, dovoljno je da izađete na ulicu i shvatite da Bog ne postoji.

Recite mi, ako Bog postoji, da li bi bilo toliko bolesnih ljudi?

Da li bi bilo toliko napuštene dece?

Ako Bog postoji, ne bi bilo ni patnji ni bola.

Ne mogu da zamislim Boga koji bi dozvolio sve ove stvari."

Mušterija promisli na trenutak, ali ne odgovori ništa, ne želeći započinjati raspravu. Frizer završi sa svojim poslom i mušterija napusti radnju. Samo što je izašao iz radnje, video je na ulici čoveka sa dugom, nepočešljanom i prljavom kosom i neobrijanom bradom, izgledao je zapušteno. Mušterija se vrati natrag u radnju i reče frizeru:

"Znate šta? Frizeri ne postoje."Kako možete to da kažete?", upita iznenađeni frizer. "Ja sam tu, i ja sam frizer, i upravo sam vas šišao i brijao!

"Ne!", viknu mušterija. "Frizeri ne postoje, jer ako postoje, ne bi bilo ljudi s prljavom dugom kosom i neobrijanom bradom, poput ovog čoveka na ulici."

"Ah, ali frizeri ipak postoje! Te stvari se dešavaju jer ljudi ne dolaze k meni.", reče frizer.

"Tačno!", potvrdi mušterija.

Bez obzira da li smo religiozni ili ne, verovanje u univerzalne duhovne principe koje možemo potvrditi kroz iskustvo nam može otvoriti nove vidike i nov odnos prema ljudima i univerzumu.

"Besmrtan sam. Moja besmrtnost je nužna jednom činjenicom da Bog neće hteti da zauvek ugasi plamen ljubavi koji se zapalio za njega u mom srcu" - Fjodor Dostojevski.

Izvor: Danas