To je čovek koga ništa, osim lepote predela, ne može zaustaviti u nameri da piše. To je pisac koji je kucao i zapisivao na svim mestima i svim okolnostima koje čitalac može da zamisli – zato i jeste jedan od najplodnijih savremenih dramskih pisaca u Srbiji. Njegov CV, osim zvanja profesora FDU, između ostalih, sadrži i tri Sterijine nagrade, 15 drama („Karolina Nojber”, „Krivica”, „Brod ljubavi”...) scenarija za dva filma („Kordon” i „Na lepom plavom Dunavu”), nekoliko tv serija („Ljubav, navika, panika”, „Kazneni prostor”, „Operacija kajman”, „Dobre namjere” (Nova i Hrt)...). Kako je onda moguće da je Nebojša Romčević tek 2010. godine napisao svoj prvi roman – „Letnji dan do podne” („Profil knjiga”) i to po narudžbini?

– Nikada se nisam osećao proznim piscem – kaže Nebojša Romčević. Prišao sam mu sa strahom, ali kada sam počeo da pišem ovaj roman, shvatio sam da je najvažnije ispričati priču. Da je to nasušna potreba i onoga ko piše i onoga ko čita, a da su oblik, forma, žanr, rod... od drugorazrednog značaja. Nekoliko godina mi se po glavi motao siže i kada su mi iz „Profil knjige” poručili roman, napisao sam ga za dva meseca. Roman ima i lepo psihoterapeutsko dejstvo: ludo sam se zabavljao dok sam ga pisao, bilo mi je žao kada sam ga priveo kraju, jer sam se srodio sa likovima čini mi se mnogo više nego sa onima u dramama ili tv serijama.

Iako mi imamo potrebu da umetnost doživljavamo kao strogog starca sa sedom bradom do pojasa koji je uvek spreman da se namršti i kaže nam da smo lakomisleni, a život je dolina suza – prava umetnost je ružičastih boja. Ona nije slepa za tragično i dramatično; nije teško konstatovati da je život težak i da ljudi umiru, ali mislim da je mali heroizam i viši stepen mudrosti shvatiti da se većini stvari čovek može smejati. Iako mi često smeh doživljavamo kao neozbiljnost, on je u suštini stoički odnos prema životu. Jedna od formula života.

U središtu njegove priče su dve porodice koje je Romčević ubacio u kovitlac, preplićući i ukrštajući duhovito i lucidno njihove sudbine, zatežući lastiš priče do samog kraja, kada joj je, jednim potezom, povlačeći kraj elastične trake na mašni kojom je priču uvezao - dozvolio da se rasplete. Između Tolstojeve: „porodice ja vas mrzim”, i jedinog istinskog utočišta - kako je definiše ženska štampa – pitam ga kako on vidi i oseća savremenu porodicu?

– Radi se u stvari o krizi pojedinca. Ne možete imati funkcionalnu porodicu u kojoj svako sebe nije definisao. Ne umemo da stanemo na loptu, usporimo, da sebe pogledamo autorefleksivno i otkrijemo šta su naši motivi, šta nas muči, a šta čini radosnima, pa kada uđemo u zajednicu s ljudima koji takođe nisu obavili taj posao, teško nam je da definišemo zajedničke pravce. Neke stavke se podrazumevaju: deljenje postelje, podizanje dece... ali – da li to čini sreću? Da li možemo dohvatiti spokojstvo, ako ne stižemo da razmislimo o sebi?

Naše „ja” je na repu svih događaja, naša sudbina biće rešavana kad rešimo sudbine bračnih partnera, dece, adaptacije stana... Zato mnogi ljudi prolaze kroz život s gorkim osećajem nezavršenosti. Porodicu, u odnosu na svet doživljavamo kao tvrđavu, ali ona može da postane kazamat ili stakleno zvono... ona nije a priori prijateljsko okruženje, nego je zapravo beg i izolacija u kojoj znamo šta nas čeka. Teško je uskladiti sisteme vrednosti koje nemamo, sa nasleđenim sistemima vrednosti, danas više ne znamo šta je porodica, nismo je redefinisali: da li je to samo dvoje ljudi koji prođu kroz život držeći se za ruke ili ga provedu u nerazumevanju – više ili manje od toga. Svako od nas mora sam iznova da je definiše.PageBreak

Humor je moć
Adria Media Serbia humor_je_moc_2

Trijumf života

Da li ste brže odrasli činjenicom da ste stanovali pored Novog groblja i svakodnevno se uveravali u ljudsku prolaznost?

– Moj prvi rad kojim sam primljen na FDU je komad „Život u Grobljanskoj ulici”. Iako je senka groblja obeležila moj pogled na svet, nikada prema njemu nisam imao odnos kakav ima većina ljudi, jer sam s decom iz kraja tuda vozio bicikl i posle sahrana jeo žito dok nas grobari ne najure... Pitanje je da li je ideja o tome da ćemo umreti deo sazrevanja. Ako je posmatramo tako, onda sam i ja, kao i većina dece iz mog kraja rano sazreo, stvorio ciničan odnos, ako ne prema smrti, a ono prema ljudima koji su tog trenutka zadešeni smrću nekog bliskog. Tu su stvari rasterećene viška smisla, svedene na svoje arhetipske odnose: gledajući kolonu koja se kreće iza kola s pokojnikom, vi ne znate ko je kome šta, ali sa velikom sigurnošću možete pogoditi ko je bivša ljubavnica preminulog, ko mu je ostao dužan pare...

Bilo mi je uvek zabavno da posmatram sam kraj te kolone na kojoj se događa životni okazion, ljudi se raspituju kako su i šta ima novo, šale se, da vidim kako vrsta trijumfuje nad smrću. Možda zvuči morbidno, ali gledano dečjim očima to jeste zabavno, jer dete dok je malo smrt ne raspoznaje kao kraj. Novo groblje u Beogradu ima istoriju, kad prolazim pored Aleje velikana, uvek mi je bilo fascinantno da vidim književnike i njihove kritičare ili partizane i rojaliste kako leže jedni pored drugih, izmirene i „zajedno u večnosti”.

Većinu komada napisali ste sedeći u kafićima, čekajući svoju decu da se vrate sa nastave ili sporta...?

– Ja nisam tip koji ume da se opusti, moram da budem delatan. To kafansko pisanje je fin osećaj: ne čujem ni buku, ni konobare i kad bi mi parking servis ređe odnosio kola – užitak bi bio kompletan. Još mi se nije desilo da bacim ono što sam napisao u kafiću. Kod kuće je teže, jer vas stalno nešto „svrbi”, kao kad dete sedne da uči matematiku pa mu se ili jede jabuka, ili piški. Teže je pisati na morskoj obali, jer lepi krajolici odvlače pažnju piscu od onoga što je hteo da kaže. Moja radna soba (dva sa dva i po) prava je kelija, radni sto je okrenut prema zidu i mogu da gledam samo u njega ili u monitor. Nisu ljudi slučajno prevodili onoliki „Kapital” po zatvorima.

Budući da ste nesebično darivani smislom za humor, stiče se utisak da vam je to lako; mislite li da je to jedna od najređih i najplemenitijih disciplina ljudskog stvaralaštva?

– Za mene je humor i test inteligencije. Kada se nađem u nepoznatom društvu, probam sa dva tri štosa da ustanovim s kim sedim, pozicioniram se u odnosu na druge. Volim ljude koji su gladni humora, jer ima i onih kojima je on neprimeren, neumesan i mi se nepogrešivo međusobno izbegavamo. Humor ne može da postoji bez slušalaca, bez primalaca. Kad sam bio klinac trudio sam se da budem tough guy, da gledam oko sebe dignute obrve, i dugo mi je trebalo da shvatim da se sva vrata otvaraju kad negde uđem s iskrenim osmehom. Ako imate sposobnost da se smejete ozbiljnim stvarima (i ako to nije budalasto) pokazujete da vladate sopstvenim životom, da uspevate da ga kontrolišete. On je i najjednostavniji način da doprete do nečijeg srca. Svaki led će biti probijen humorom jer je malo stvari u kojima toliko ljudi uživa. Ni jedno drugo sredstvo komunikacije nema tako dobar odgovor u slušaocu i zato se u njemu krije i velika moć, veća od one koju imaju religije, suze ili saosećanje...PageBreak

Humor je moć
Adria Media Serbia humor_je_moc_3

Lekovitost humora

I Aristotel je bio zapitan nad činjenicom da je „čovek jedina životinja koja se smeje”?

– Humor je veoma kompleksan i višeslojan fenomen. Ne možete biti duhoviti u odnosu na stvari koje vas plaše, najpre morate savladati strah. Kada se kao jedinka osećate slobodnim u odnosu na ono o čemu mislite, možete da raspustite sopstveni razum, polomite obruče koji vas stežu i ograničavaju, koje su nam, na različite teme od malih nogu stvorene. Tek tada možete biti duhoviti. Konačno, postoji karnevalska tradicija kroz istoriju civilizacije koja je programsko obrtanje sveta naopačke, ruganje autoritetima, samodršcima, svemu što je na površinskom nivou sveta. To je dubinska, suštinska potreba vrste da savlada smrt i smeje se svemu, jer vrsta nastavlja da postoji. Da bi to mogla - mora da ima distancu prema konačnosti. Psihologiji još uvek nije pošlo za rukom da objasni tu fascinantnu čovekovu potrebu da se smeje. To je nešto što uliva veru u čovekovu budućnost. Naša ozbiljnost i naša java nisu zapravo prava slika o nama. Kada se stvarima izmakne tle ozbiljnosti, humor stvari brzo postavi na svoje mesto, ne oduzimajući im, nego određujući mesto. Zato je lekovit.

Postoji li išta sveto, nedodirljivo, ono što nije podložno detronizaciji?

- Konkretne žrtve, konkretnih ljudi.

Da li vam je poznat mehanizam kojim je moguće ljudsku muku okrenuti, zavitlati na drugu stranu?

- Kada bih znao odgovor na to pitanje, ne bih sedeo ovde sa vama nego na Olimpu. Problem je uvek u sistemu vrednosti kojim određujemo sopstvenu ispunjenost. Ako smo ga sami stvorili onda je ovo što ste me pitali – moguće. Ako pak, kao i većina ljudi imamo mešavinu nasleđenog, stečenog i ličnog, izgrađenog sistema vrednosti – patimo onoliko koliko nam zadatost nalaže. Pitanje kvaliteta tih merila je pitanje dubine proživljavanja, da li ćemo neprijatne ili tragične događaje doživljavati kao propast, ili kao jednu od karika u lancu života, znati da on ide dalje dok se ne završi. Neko će reći: kako da ne budem depresivan kad nemam (recimo) novca. Ako promenimo sistem vrednosti, borimo se protiv sopstvenog konzumentizma, moguće je proživeti život bez osećanja da smo uskraćeni. I ja sam konzument kao i svako drugi, ali je u svakodnevnom životu svaki dan iskušenje ili prepreka koju treba savladati. Najgori je onaj dan u kome se ništa ne desi. Iako je teško svakoga dana naći smisao, ne smemo dozvoliti da nam smisao nametne neko sa strane, na primer direktor ili nekakav modni časopis. To je kao da ga nemamo. To jeste ogroman trud, ali će on dati plodove.

Ne verujem da postoji rad koji je besmislen. Život ponekad izgleda nesavladiv, a jedan od najboljih lekova je samodisciplina koja nam ne dozvoljava samosažaljenje. Napitak samosažaljenja ume da bude veoma sladak, ali izaziva zavisnost, tako postajemo žrtve sopstvene iluzije. U takvim prilikama čovek treba da pogleda oko sebe i vidi ljude koji sebe ne žale, a objektivno imaju težu sudbinu. Opšte je mesto da su komediografi depresivni ljudi. Gadim se sebe kad počnem da kukam nad svojom sudbinom. Zabranio sam svojoj ženi da me žali. Ako ne zavređujem samopoštovanje, ne zavređujem ni poštovanje.

Duhovit čovek može biti u opasnosti da se od njega stalno očekuje da zasmejava druge; kako se nosite sa prećutnom ili otvorenom željom ljudi da dobiju svoju dozu veselja?

– Ipak, nisam komičar, već komediograf. Ima dana, međutim, kada se osećam sposobnim da zagrlim ceo svet; tada prosto uživam da ljude oko sebe uvučem u smeh, opčinim nekakvim verbalnim igrarijama. Njihov smeh me dodatno inspiriše i tako onda nastane začarani smehovni krug. Volim ljude koji umeju da se smeju, na sav glas, punom dušom. Takvim ljudima verujem. Potuljeni i kiseli su tako dosadni...

Kako, osim pisanjem gradite i bojite svoj život?

Ranije sam se bavio borilačkim veštinama, a poslednjih godina igram tenis. Individualni sportovi imaju manu, teško je sebe naterati da se pokrenete, odete u teretanu ili gde već. Ovako, neko vam baci lopticu i vi kao kučence trčite za njom. Fakultet je veliki potrošač vremena, ali tu čovek može da nađe satisfakciju, pa čak i da se vrati kući egzaltiran kada doživi dobru komunikaciju sa studentima. Uživam u svojoj porodici, iako moja deca žive svoje živote i primećuju me samo kad stanem između njih i televizora. Ponosan sam na svoje sinove, na to kakvi su ljudi. Imaju nešto viteško u sebi, ljudsko, humano i obojica su duhoviti.