Vladislav Bajac ne poznaje zaposleniju osobu od Vladislava Bajca. Pročitao je hiljade, izdao nekoliko stotina, a napisao 11 knjiga. Godinama je bio potpredsednik srpskog PEN centra. Da bi sve to mogao, precizno planira svaki sat svakog svog dana. I opet ne stiže sve što želi, pa zato do jutra čita nove rukopise, spava nekoliko sati, pa opet zaranja u svet knjiga. Ali ne žali se zbog toga, voli svoj život.

Kao osnivač i direktor izdavačke kuće Geopoetika koja uskoro slavi 20 godina postojanja, srpsku kulturu zadužio je mnogim važnim naslovima, a neka od imena koje je u nju uveo su: Paul Oster, Justin Gorder, Julian Barnes, Alexander Genis, Orhan Pamuk, Haruki Murakami... Paralelno sa slavom jednog od najboljih ovdašnjih izdavača, čak i pre nje, utvrđivao se kao pisac - njegovi romani, zbirke poezije, knjige priča doneli su mu epitete jednog od najvažnijih i najprominentnijih savremenih srpskih književnika.

"Pisac služi, pre svega, dvema boljkama: jedna je zadovoljstvo mogućnošću da kaže nešto što se vremenom pokaže da je možda mudro, a drugo proizilazi iz toga što svoje misli i osećanja s nekim deli, kaže Bajac. "To je lepa vrsta nesebičnosti, jer nije poželjno reći: Samo ja tako mislim'. Naprotiv, divno je ukoliko slično misle hiljade čitalaca i ako kažu: Evo, on je to rekao u moje ime. Inače, kao čitalac, uvek sam spreman da za dobrog pisca kažem da je nešto fenomenalno napisao. Svaka moja knjiga kojom bih eventualno bio dovoljno zadovoljan (a nisam baš svima), činila me je tvorcem. Takođe, neki intimni privatni doživljaji (od svoje dece pa nadalje) koji su bili vezani za ljubav, uzdizali su me na pijedestal tvorca.

Dobra dela koja sam svojim prijateljima ili naciji, to jest državi, činio iz senke, a ja to tako radim, a mislim i svaki zdravi pojedinac - pomagala su mi da se osetim moralno superiornim - ne nad drugima već nad samim sobom, pre no što sam dobro delo učinio. Tako se napreduje. Dakle, pisac najmanje služi sebi. Doduše, ima onih pisaca koji isključivo služe sebi; ali ja takve niti priznajem, niti za njih imam razumevanja."

Rođen je u Beogradu u vreme tvrdog socijalizma, ali je odrastao u njegovim mekšim fazama. Studirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, na odseku za jugoslovensku i opštu književnost. Osetio je siromaštvo Jugoslavije koje je decenijama bilo opšte mesto njene stvarnosti, ali i prve radosti osvajanja materijalnih dobara u opštedruštvenom i privatnom životu. Osetio je i radosti duhovnog otvaranja zemlje, što je njegovoj generaciji utrlo put ka tzv. modernom životu Zapada, engleskom jeziku i najvažnijim društvenim procesima druge polovine 20. veka - bit pokretu, hipi-revoluciji i rokenrolu.

"Čini mi se kao da sam pratio tu nepravolinijsku, a zapravo logičnu putanju sopstvene domovine - države koja je postala neobična po svom središnjem političkom putu. Posledice takvih okolnosti ponekad su bile paradoksalne, nekada smešne, a katkad tragične. Možda je ta zemlja zapravo samo lutala, pa i mi sa njom. No, sa distance bih ipak rekao da smo tada vodili živote koji su bili nepredvidivi, ali i dobri, obrazovanje temeljno, znatiželja ogromna i osećaj jednakosti sa svetom - priličan. Na porodičnom nivou, to je izgledalo ovako: živeo sam u kući sa ocem koji je u svom obrazovanju prošao kroz bogoslovsko, ali i filološko učenje, ideološki - od Boga do komunizma i polunazad. Prolazio sam kroz posledice porodičnih turbulencija: otac je kao učenik Sremsko-karlovačke bogoslovije pred Drugi svetski rat snimio prvi jugoslovenski avanturistički dugometražni film o Tarzanu, a potom postao komunista i partizan, pa diplomata, razveo se, a ja sa njim ostao da živim, osim kada je plaćao dug vlastima svojim prinudnim odsustvom od kuće, pa sam ja kao dečak morao da zarađujem za preživljavanje.

PageBreak

Bio sam učenik i učitelj

Po povratku u novu nemaštinu otac je postao sportski funkcioner, izdavač i na kraju - niko. Umro je veoma rano, razočaran u sve, ali i istrošen sopstvenim prekomernim avanturizmom. Tako sam ja živeo i jedan materijalno neujednačen život, plivajući iz bogatstva u siromaštvo više puta. Ali, sreća sa kojom sam otkrivao svet nije bila okrnjena. Do dana današnjeg ostao sam nepopravljiv utopista, zaražen muzikom i književnošću. Promenio sam više od deset beogradskih adresa i koliko god mnogo da sam putovao po svetu, možda sa godinama, sve više u sebi otkrivam taj beogradski lokal-patriotizam koji ne postoji na uštrb bilo čega i bilo koga. Zahvaljujući posmatranju očevih verujućih ludosti i grešaka, naučio sam da se ogledam u Drugima i da iz toga zaključujem o sebi. To - biti drugačiji (ali samim tim ne ni bolji ni gori, već samo drugačiji) od drugih, preneo sam i na svoje ćerke."

Stiče se utisak da je bilo mnogo samoće, usamljeništva u godinama vašeg odrastanja?

"Grubo govoreći, imam osećanje da sam odrastao sam. Tako sam kroz godine upoznao desetine vrsta različitih samoća. No, i one i osame su podnošljive. Usamljenosti su opasne: one vam stvaraju iluziju da ste deo nečega jer se obavezno pojavljuju kada ste usred ljudi. Valjda sam tako i počeo da pišem, razgovarajući sam sa sobom. Ali, pošto sam sa osamnaest godina objavio knjigu pesama (još sam bio u čuvenoj, liberalnoj Desetoj beogradskoj gimnaziji), dakle - prerano, zaćutao sam i tek kroz šesnaest godina počeo sam da objavljujem sledeće knjige. U međuvremenu sam vežbao. Svašta. Između ostalog prevođenje drugih pisaca na srpski, a novinarstvo mi je sigurno otelo pola života. Prošao sam kroz sve medije, bio učenik i učitelj, obični novinar i glavnokomandujući. I šta sam radeći za sebe, a pre svega za druge, iz toga naučio? I dokle sam danas dogurao? Pa, čini mi se da danas ne poznajem zaposlenijeg čoveka. Ako vam se ovo učini kao kompliment samome sebi, varate se: to sam ja iz onih utopističkih razloga zapravo - glup. I kao što je očigledno moj otac nenamerno uticao na mene i svojim prisustvom i odsustvom, tako sam i ja na svoju decu: to su sada vredne, stabilne i talentovane osobe. Na njihovu majku, takođe."

Kako pišete? Kakav je proces stvaranja i oživljavanja likova i priča? Inspiracija dolazi iz slučajnih susreta, mašte, sećanja, istorijskih dokumenata...? Koliko je muka, a koliko radost?

"To sa mukom s rečima nimalo mi nije blisko. Prvo, patetično je, a drugo - koji to posao koji se ozbiljno radi ne podrazumeva poteškoće? Istraživački deo je najobimniji i najduži. Traje godinama. Kada dođe vreme pisanja, nekako mi je tada lakše jer mi je vreme prikupljanja i izučavanja materijala dozvolilo i vreme za razmišljanje o kompoziciji i strukturi knjige. Zato kada počnem da pišem, to ide uglavnom u kontinuitetu (naravno, ako sam taj ritam redovnog pisanja fizički sebi obezbedio). Otud ja nisam od onih pisaca koji ispisuju tzv. prvu, drugu, treću ruku... rukopisa. Uprošćeno rečeno, veći deo knjige već imam u glavi kada sedam da je napišem. Naravno, svaka knjiga ima svoje specifičnosti i u svom nastanku i nijedna zapravo nema isti proces stvaranja, uprkos navikama i željama autora. Ali, to je i lepota raznovrsnosti. Da nije tako, teško da bi me privlačilo pisanje sledeće knjige."

Osim što čuvaju kolektivno sećanje sveta, koje su po vama još najznačajnije uloge knjiga?

"Knjiga je vrhunski intelektualni instrument. Ona je banka ljudske kreativnosti, korektiv političke gluposti, zbir mudrosti i upozorenje za budućnost. Knjiga oslobađa."

PageBreak

Književnost bez kompromisa

Doživljavate li ljude koji čitaju kao intelektualno bratstvo, posebnu vrstu mirnih osoba koje svuda u svetu predstavljaju legalni mirovni pokret?

"Proces čitanja nije samo informisanje i obrazovanje. Ono je dijalog i sa autorom i sa svetom. Ali je i proveravanje sebe: sposobnosti primanja, polemisanja, prihvatanja i odbacivanja, ali najviše preispitivanja. Dakle, jedna vrsta usamljeničke hrabrosti i čak pripadništvo tajnom neformalnom bratstvu (jer nikada nećete saznati ko su svi čitaoci iste knjige). Iako zvuči kao neka floskula, ja stalno govorim da knjiga nije napisana dok nije pročitana: zato čitanje i jeste dopisivanje knjige. Bilo bi izuzetno zanimljivo i korisno kada bi postojala neka tehnološka mogućnost da se, eksperimenta radi, čitanje jedne te iste knjige zabeleži po reakcijama čitalaca na nju u trenutku dok se čita! Možete li zamisliti tu raznolikost i bogatstvo reakcija, asocijacija, izmena i dopuna teksta?!"

Duše sklone romantizovanju ljudske stvarnosti pisca često zamišljaju kao posvećenika koji je uvek izvan sveta. Ipak, da bi stigli novac i priznanja on mora da bude i pragmatičan...?

"Pa, nisam siguran šta da vam povodom toga kažem. Ako se držim čiste književnosti, onda strog kakav sam ili kakav priželjkujem da budem, ne bih prihvatao neophodnost pragmatičnosti ili nekih kompromisa. Ja sam potpuno čist pred literaturom: književni tekst je sam sebi dovoljan. On se piše sa ciljem da bude što bolji. Sve van toga je kalkulacija. A ako govorimo o tome da pisac ima iste potrebe u životu kao i svaki drugi čovek, to je tačno. Zato ni pisce ne treba mistifikovati; i oni su skloni padovima iako bi voleli uspone. Pisac već po definiciji ima jednog neprijatelja u sebi koji mu je dovoljan za sva iskušenja: sujetu. Bez nje nema ni pisanja, ali kontrola tog virusa je izuzetno važna. Veoma mali broj autora ume da se nosi sa tom bolešću."

Činjenica je da većinu čitalaca književnih dela čine žene, a da su muškarci mnogo brojniji kao pisci. Kako to objašnjavate?

"Možda žene više čitaju zato što su graditelji i očuvaoci života, što imaju tu iskonsku potrebu i osećaj doma... A književnost jeste gradnja, nadziđivanje, umnožavanje, obogaćivanje. Muškarci mi ponekad deluju kao da ih je sramota da (priznaju da) čitaju. No, nisam siguran da je među piscima više muškaraca. To je bilo pravilo prošlih vremena. Danas su autori u polovima izjednačeni. Mene kod izvesnog broja savremenih ženskih autora brine nešto drugo: potreba za ispisivanjem kiča i melodramatskih tekstova. I više od toga - da javnost ubede da je to kvalitetna književnost. Možda je i za to deo odgovora u onom koji sam začeo na početku ovog pasusa. Dakle, iskonska potreba za čuvanjem ognjišta dok lovci nabavljaju hranu ima svoju i dobru i lošu stranu."

Osećate li se privilegovanim što, kao izdavač, možete javno da plasirate svoj privatni ukus?

"Ne znam da li je to privilegija, ali osećaj slobode jeste. No, i on se morao zaraditi: nisam imao nikakve garancije kada sam pre dvadeset (pa i više) godina taj svoj tzv. privatan literarni ukus 'nametao' drugima kao izdavač. Tek se vremenom ispostavilo da je ta specifična vrsta samouverenosti imala smisla i poklopila se sa ukusom i podrškom mnogih drugih ljudi. No, ne treba zaboraviti da sam i ja pre svega - čitalac."

Uvek ste isticali da je muzika važan deo vašeg života - svojevremeno ste uređivali kultni časopis Rock, a upoznali ste mnoga slavna imena svetske muzike. Sa nekima od njih vezuje vas čvrsto prijateljstvo...

"Mislim da bih pre bio spreman da prestanem da pišem nego da prestanem da slušam muziku, pa otud i moji kontakti s ljudima iz tog miljea. Sa Bobom Dylanom sreo sam se u Beogradu kada sam mu dao knjigu Trip-vodič kroz savremenu američku poeziju - koju sam sastavio i preveo zajedno s Vladimirom Kopiclom. U njoj je i nekoliko Dylanovih pesama, a spominjem ga zato što je pripadnik svetog trojstva rok generacije zajedno sa Ginsbergom i Cohenom, s kojima jesam (bio) prijatelj. Cohen je, između ostalog, mojim nagovaranjem (naravno, i zbog honorara) pristao da najzad dođe u taj Beograd. Za takvu vrstu poznanstava ili prijateljstava važno je to što obe strane nešto pružaju, što se nešto uči, daje i prima. Slično je s muzičarem po imenu David Byrne iz sastava Talking Heads. Muzika koju je stvarao najlepše je što je rokenrol ikada dao, pa sam uložio enorman napor da prvi na svetu objavimo njegovu knjigu. Bio je presrećan kada sam mu pola sata pred koncert u Beogradu uručio njegove Biciklističke dnevnike.

S pojavom interneta knjigama je prognoziran lagani nestanak, ali se čini da se stara dobra štampana knjiga sasvim dobro drži...?

"Koliko god ja možda zaista bio kompetentan za ovakvo pitanje, odgovoriću vam potpuno subjektivno: i da sada imam materijalne dokaze da će papirna knjiga sutra nestati, ja to ni pod mukama ne bih priznao. Za mene je ona još uvek svetionik, pa makar me i na podvodnu stenu navodila."

"Ne znaju da je to gorko - nesreća. A sreća? Sreća se oduvek dosezala najmanje očekivanim sredstvima: rukom na porodiljinom stomaku, skladno izdubljenom kutlačom koja ponire u činiju sa supom, rečju koja je tvoja a drugi je izgovori, pogledom ka šugavom nebu iz kojeg zvezda padalica promoli nepostojeći krak... Malo je mudrih što iz svoje svakodnevice i ne pokušavaju da iznesu na površinu ono što im se čini važnim. Jer obične stvari i jesu velike koliko ih mi smatramo važnim i velikim, pa ih i ne treba isticati nad drugim. Sve male stvari su jednako lepe, potrebno ih je samo povezati u svileno klupko bez čvorova, i zakotrljati..."

Odlomak iz romana "Knjiga o bambusu", V. Bajca

Romani: "Knjiga o bambusu",  "Crna kutija - utopija o naknadnoj stvarnosti" (Nagrada / stipendija „Fondacije Borislav Pekić" za projekat), "Druid iz Sindiduna" (Nagrada  "Šesti april" za najbolji roman o Beogradu, Nagrada  "Fondacije Branko Ćopić" pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti za najbolju knjigu godine, Nagrada "Zlatni bestseler"),  "Bekstvo od biografije - život u osam imena" (Nagrada "Hit Libris"), "Evropa ekspres" - roman u pričama (međunarodna nagrada  "Zlatni prsten" za stvaralački opus), "Hamam Balkanija" (Međunarodna nagrada "Balkanika" za najbolju knjigu Balkana, nagrada "Isidora Sekulić" i nominacija za Nagradu IBPAK) doživela je šest izdanja u Srbiji, u vrhu je liste najčitanijih domaćih romana, dobila je pregršt domaćih i međunarodnih nagrada, prevedena je na jedanaest jezika i promovisana u tridesetak gradova širom sveta.

Knjige priča: "Evropa na leđima bika", "Podmetači za snove - geopoetičke basne" (Nagrada "Stevan Pešić" za najbolju proznu knjigu). Knjige pesama: "Koji put do ljudi vodi" i "Put haiku". Dobitnik je nagrada za haiku poeziju na svetskom konkursu The International Itoen Haiku Poetry Contest, Tokio, Japan.

Sa engleskog jezika je preveo više desetina književnih tekstova, kao i nekoliko antologija i knjiga, među kojima su i: "Pesnici bit generacije", "Trip - vodič kroz savremenu američku poeziju" (sa Vladimirom Kopiclom), "Zen priče" (pet izdanja) "Snaga robova" Lenarda Cohena, "Čan priče". "Knjiga o bambusu" izvedena je kao baletska predstava - fantazija u beogradskom "Madlenijanumu". U inostranstvu su po njegovim tekstovima postavljene i pozorišne predstave.