Krase je poznate odlike japanskog karaktera: prefinjen ukus, delikatnost osećanja, tanana suština. Ona je pesnikinja, vanredni profesor japanskog jezika i književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu. Udata je za čoveka čiji je otac Ličanin, a majka Japanka. Imaju tri sina i dva unučeta.

Bila je na kraju studija slavistike na univerzitetu u Hokaidu, govorila ruski i jednog dana na oglasnoj tabli videla je da jugoslovenska vlada dodeljuje stipendije za studije srpskohrvatskog jezika. Pročitala je sve što je mogla o Jugoslaviji i prvi put, prevedenu na japanski „Na Drini ćupriju" Ive Andrića. Konkurisala je, dobila stipendiju i uskoro se kao specijalizant na tamošnjem fakultetu obrela u Sarajevu. Godine 1980. prelazi u Ljubljanu, a zatim dolazi u Beograd. Kayoko Yamasaki objavila je do sada pet zbirki poezije na japanskom i četiri na srpskom jeziku, zbirke eseja, studiju japanske avangardne poezije, prevela tri knjige Danila Kiša, jednu Shuntarō Tanikawe. Vodi pesničke radionice ovde i u Japanu.

- Kada se danas vratim unazad - priča Kayoko Yamasaki - vidim da, dolazeći prvi put na Balkan nisam slučajno kupila kartu u jednom pravcu. Srećna sam što sam ovde, i ako Bog postoji, reći ću mu hvala, kada ga sretnem. Beograd me je zauvek zarobio. U njemu sam se, između ostalog, 1986. srela sa veoma poznatom japanskom pesnikinjom Kazuko Shiraishi koja je ovde došla kao učesnica Oktobarskih susreta, festivala reči. Moj suprug, inače jedan od najboljih prevodilaca za japanski jezik, i ja dobili smo zadatak da prevodimo njene besede, a tih nekoliko dana koje smo proveli s njom bili su prekretnica u mom životu. U meni se probudila poezija. Uskoro su stigle strašne devedesete, a gledajući na televiziji šta se dešava, ja sam se, kao osoba od reči, stalno pitala čemu nam one služe. Jezik bi trebalo da nam pomogne da se razumemo. Prava reč ne sme da polazi od apstrakcije, nego iz stvarnog života i mora da takne ljudsku dušu. Veliki japanski pesnik Shuntarō Tanikawa napisao je pesmu o tome kako velika riba guta srednju, ona malu i da nigde nema mora bez rastopljene suze. Kada sam u jednom izbegličkom kampu srela učiteljicu Danicu Đukić iz sela Bačuga kod Petrinje koja je izbegla posle operacije Oluja, rekla mi je da se na traktoru kojim se u koloni vozila bežeći iz svog sela - „osećala kao kap suze". To je skoro ista poetska slika koju je japanski pesnik izgovorio pre 40 godina.

Imate dve otadžbine, dobro poznajete kulture i jedne i druge - šta bismo jedni od drugih mogli da naučimo?

- Upravo sam se vratila iz Japana i o tome ovih dana intenzivno razmišljam. Svaka zemlja ima neke lepote, otkrivanje njenih nijansi čini suštinu te lepote. Živeti u dve zemlje bogato je i raskošno iskustvo, ali je i naporno. Ono što najviše volim u japanskoj kulturi je - fina skromnost. Naučeni smo da ne ističemo sebe, nego da poštujemo harmoniju kolektiva. Drevna japanska kultura traži od svakoga stilizovano ponašanje.

Dok sam bila dete i devojka ta stilizovanost mi je smetala jer sam imala osećanje da potiskuje originalnost pojedinca. Međutim, danas vidim da, kad živite u gradu, red, disciplina, i pravila ponašanja čine život smirenijim. Iako su, primera radi, u javnim prevozima velikih japanskih gradova strašne gužve, niko se ne gura, ljudi disciplinovano stoje i čekaju svoj red. Ranije sam to doživljavala kao mehaničko ponašanje, ali danas shvatam da u ubrzanom tempu života, moraju da postoje red i pravila ponašanja.

PageBreak

Mudrost u srcu svakog kulturnog obrasca

Ono što je lepota ove zemlje jeste spontanost. Ljudi su spremni da pomognu, dobronamerni su, topli, a srž takve kulture najviše vidite u malim mestima. Vi ljude pozivate u goste bez ikakvih uslova, a vaše žene i dalje spremaju hranu onako kako su je pripremale njihove majke i bake i imaju odgovornost prema kuhinji. Veoma je važno da, bez obzira koliko smo uspešne u svom poslu, sačuvamo kult kuhinje, jer se u njoj događa mnogo važnih trenuta za ljudski život. Moji ukućani možda ovo ne bi potvrdili ali, kuvanje je i meni važno, jer se događa u intimnom, ličnom kutku koji nastojim da sačuvam od uticaja uniformnosti. To je možda naša poslednja lična oaza. U Japanu sve manje ljudi kuva i sve ređe se okupljaju oko trpeze. Skoro da više nema piljarnica, i nedavno sam s prijateljicom razgovarala o tome kako nam nedostaju, jer su se u njima ljudi susretali i razgovarali.

Da li je savremeni Japan u konfliktu dok se otrže od tradicije, od njenih estetskih, filozofskih, religioznih, etičkih ideala?

- Na aerodromima sveta možda najjasnije vidite globalizaciju na delu. Vidite iste velike firme koje prodaju svoje luksuzne proizvode, ljude koji su slično odeveni, jer moderan život koji podrazumeva brzinu kretanja i mnogo susretanja ne dozvoljava tradicionalno odevanje ili ponašanje. Ipak, to je samo spoljašnjost, ako razmišljamo dublje vidimo da je u srcu svakog kulturnog obrasca neka mudrost. Ljudi oduvek žive zajedno a kroz vekove, ratove i mirne periode svaka generacija je gradila neki, istina nekonačan oblik ponašanja i konvencija. Čini mi se da je sada trenutak da čovečantvo zastane i zapita se kako ljudi mogu buti srećni u zajednici.

Verujem da je moguće sačuvati svoju originalnost, kreativnost i maštovitost, a istovremeno biti deo velike zajednice koju gradiš zajedno sa ostalim ljudima. Ljudska zajednica je u velikoj krizi na različitim nivoima. Na tu činjenicu svaka kultura i tradicija treba da da svoj odgovor, ali i na činjenicu da su u kontekstu globalizacije zakon jačega i takmičarski duh veoma izraženi. Govori se, ali se malo vodi računa o manjim zemljama, slabijim jedinkama, siromašnima, ljudima sa posebnim potrebama. Nema ideala ni u prošlosti ni u sadašnjosti, nema raja.

Ljudima je potrebna koncepcija spasenja, da se nekome obrate molbom i da veruju da je njihov život smislen. Zato je svaki kulturni obrazac važan jer su u njemu, između ostalih sadržana iskustva o ovim velikim i važnim temama. Još za vreme Edo perioda (samurajasko društvo) klasni sistem u Japanu bio je veoma čvrst. Od pojedinca se tražilo da se ponaša u okvirima svoje kaste ili porodice, a zajednica je bila iznad pojedinca. Neisticanje, sagledavanje zajednice kao važnije od pojedinca smeta modernom japanskom biću. Vremenom se stvorila i rasla potreba za individualnošću. Japanci su se mnogo promenili, prihvatajući najpre evropsku, a kasnije i američku kulturu. To nije ni lako ni bezbolno, jer znači promenu celog sistema vrednovanja i drugačijeg stila života.

Verujete da je slučajnost blago života. Zašto je ona u sistemu vaših vrednosti toliko važna?

- Slučaj nam režira da nekoga sretnemo, zaljubimo se i provedemo život sa njim. Kada bismo se odrekli slučajnosti, naš život bi bio mnogo siromašniji. Ako vam slučajno upadne neki sastojak dok kuvate, to jelo može postati nova kreacija koju je začinio slučaj. Kada vam u kuhinju slučajno bane neki gost i vaša kuhinja može da se obogati. Važne stvari u životu nisu one koje sam isplanirala. Ponekad posle velikog truda i mukotrpnih dana radujem se što sam uz podršku drugih nešto ostvarila, ali isto tako verujem da u životu postoji druga vrste lepote. Najpre to što smo se rodili. Niko od nas nije birao roditelje ni mesto gde će doći na svet.

PageBreak

Vreme za gledanje u nebo

Mi, emigranti i imigranti često mislimo da smo sami odabrali mesto na kome ćemo živeti, ali i tome je često uzrok neka slučajnost. Biti otvoren prema slučajnim susretima, biti slobodan za sve mogućnosti veoma je važno. Ako isplaniramo ciljeve i samo se za njih borimo, čak i ako ih dostignemo naš život će biti siromašan. Za mene je dragoceno iskustvo bilo podizanje dece u tuđini jer nisam mogla da očekujem roditeljsku pomoć. Doživela sam mnogo činova dobrote od ljudi koje sam slučajno upoznala. Zahvaljujući mnogim slučajnim susretima i dalje verujem u dobrotu ljudi.

Čini se da ste, prepoznavši veliko ubrzanje života - vidljivo na svim nivoima, počeli da zagovarate usporavanje?

- Nisam jedina, pojavili su se trendovi usporavanja. Paralelno s rečima kao što su stres i ubrzanje, sve više se govori o relaksaciji, mirišljavim uljima, opuštanju i Slow Food-u. Efikasnost je postala najvažnija, a sam proces je potpuno izbrisan. Borba za materijalno bogat život polako nas i neumitno menja. Ne vidimo ono što je zaista važno, ono što je smisao. Brzina je opasna stvar, jer ujeda našu bit postojanja, otuđuje ljude. Nema radosti procesa, putovanja, slučajnosti... A ljudi grade uspomene upravo iz usporenog procesa stvaranja nečega.

Videla sam mnogo nesrećnih ljudi, i verujem da su to lica usamljenih osoba koje nemaju nekoga s kim se razumeju, jer jure kroz život, ne zastanu da pogledaju, pomirišu, razmisle, osete. Kako se dogodilo da smo zbog onoga što nazivamo poslom, spremni da skratimo vreme koje želimo da posvetimo svojoj deci. Nedavno sam išla u obdanište po unuku i rastužila se videvši da bake i deke više ne razgovaraju, ne razmenjuju utiske s vaspitačicama što je bila svakodnevica u vreme kada sam odlazila u vrtić po svoju decu. Sada svi gledaju u mobilne telefone. Ubrzali smo se, to je očigledno, ali zašto? Svet koji se ne bavi decom, negde je pogrešio. I neefikasna društva naravno mogu biti veoma stresna, ali kada se društvo usmerava samo prema efikasnosti, kad se sve tako ubrza, čovek nema vremena da zastane i duboko diše. Jedna divna žena mi je, kada sam je pitala šta je važno za održavanje zdravlja rekla: gledati u nebo i duboko disati. Svako od nas bi za to morao da nađe vremena.

Šta je navažnije što čovek koji želi da se razvija mora da zna?

- U poetskim radionicama koje vodim naučila sam da niko ne može sve, ali svako može nešto. Većina pojedinaca u stvari može veoma malo, naš život je neprekidno učenje u najširem smislu te reči. Učenje je i kako možemo da budemo samostalni, kako da na lep način zatražimo pomoć, ali i da je, kada je to potrebno pružimo drugima, kako da zajedno nešto napravimo, kako da se radujemo tuđim uspesima, kako posmatrati nešto što raste... Život je lep jer je to neprekidna škola.

A šta treba da se čini za dostizanje lične sreće - ma šta ona bila za pojedinca?

- Sreća je da imamo nekoga ko misli na nas i mi mislimo na njega. Sreća je da se čovek seti da nije sam, ali i da neko jeste sam i da treba da bude uz njega. I da na ovom svetu ne postoje samo ljudi, nego i ptica, riba, šuma, more... To su jednostavne stvari koje svako mora da nauči.