Kad god se pomene Peca Popović, ljudi se s nežnošću osmehnu jer je asocijacija koju izaziva njegovo ime plemenitost, skromnost, dobrota i mudrost. Kao da ste pomenuli neki dobri, živi svetionik.

Za istoričare popularne muzike na jugoslovenskim prostorima, Petar Peca Popović je nezaobilazan svedok i akter koji je više od 30 godina direktno učestvovao u stvaranju i oblikovanju rok kritike, omladinske štampe, muzičkih radio i TV emisija, rok grupa i rok koncerata - celokupne rok scene u SFRJ i SRJ. On je stožer prve generacije novinara koji su u velikoj Jugoslaviji disali i živeli rokenrol. Ponosan je na svoj dar da prepozna talenate koji će eksplodirati: "Uspeju oni koji veruju u ono što rade, a ne oni koji ubede druge da to što rade vredi". Za mlade rokenrolere u Jugoslaviji, sedamdesetih i osamdesetih godina, bio je guru koji ih je savetovao, kritikovao i ohrabrivao da budu ozbiljni muzičari ako žele da izrastu u rok veličine i mnogima pomogao da dođu do svojih prvih ploča i pesama koje su postale klasici jugoslovenskog gitarskog zvuka.

Nije sačuvao nijedan tekst, nijedan dokaz onoga čime se celog života bavio, pa je, iako smatra da pametni ljudi ne ostavljaju za sobom pisane tragove, 2008. godine, četiri decenije nakon štampanja njegovog prvog članka, objavio knjigu "Rokopisi"- zbornik tekstova o najvažnijim ljudima čijim se životima zanimao, koji rokenrol čine najvećom, najlepšom i najstvarnijom iluzijom poslednjih pola veka. Uradio je to da bi svojim sinovima, umesto jahte, kuće i sličnih stvari, ostavio neki dokument o tome koji su ga ljudi, pesme, putovanja, koja iskustva oblikovali u osobu kakva je danas. Krajem 2011. godine, objavio je i drugu knjigu, (s Mihajlom Pantićem) "Biti rokenrol".

Na ulazu u mitsko dvorište u porodičnoj kući na Topčiderskoj zvezdi u Beogradu koju je napravio njegov otac, stoji tabla: "Ulica Džona Lenona". Ni danas Popovići nemaju ključ u kapiji, tako poručuju ljudima: "Ako imaš potrebu ili strah, slobodno uđi kod nas". U njemu su, tokom decenija svirali bukvalno svi oni koji su nešto značili u rokenrol muzici na "ovim prostorima", ali i internacionalne veličine kakve su Džetro Tal, Holisi, Ajron Mejden, Mango Džeri, Džoan Baez, Dejvid Birn iz Tokin Hedsa. U njemu je sedeo i razgovarao sa Vanesom Redgrejv, Harvijem Kajtelom, mnogim režiserima, scenaristima, piscima, glumcima, fudbalerima...

PageBreak

Život bez stida

"Cela ljudska biografija trebalo bi da bude pokušaj da se drugi ne namršte na pomen vašeg imena", kaže Peca, kopajući po površinskom kopu uspomena. "Zato ja celog života nastojim da radim stvari kojih se neću stideti. Osnovna ljudska potreba je potreba za opstankom pa i mi, kao i životinje boreći se za opstanak ne mislimo o tome šta je lepo, a šta ružno, šta je dobro, a šta nemoralno.

Život se sastoji od stalnih račvanja, raznih iskušenja, perioda kad čovek mora da donosi odluke - da li je dobro da se drži principa vaspitanja, odgovornosti prema porodici iz koje potiče ili da kaže: takvo je vreme, imam opravdanje da budem drukčiji. Bilo je situacija i u mom životu kada sam bio totalno izgubljen, kada sam ostajao bez posla, ali sam uvek mislio da je pametnije izgubiti, nego se obrukati. Verovao sam da pripadam vertikali koja ni po čemu nije značajna u ovoj državi, ali je po porodičnim principima koje neguje veoma značajna jer ništa ne želimo da ostvarimo na uštrb drugih ljudi. Džaba vam što ste postigli neki uspeh ili bilo šta materijalno, ako ste nekog oštetili, ugrozili nečiju sreću ili bezbednost, ako u osvajanju svoje male sreće na savesti imate neku drugu porodicu ili tuđe snove. Pripadam ljudima koji nikad nisu odbili da rade džabe ono što bi radili za pare, a nikada nisu radili za pare, ono što ne bi radili za džabe.

Tako gledajući, ja možda pripadam gubitnicima, ali se s druge strane osećam se kao dobitnik, jer znam da, kada bih iz nekog razloga morao da bežim odavde, u svetu postoji najmanje 20 adresa na koje bih mogao zakucati i bio bih primljen."

Peca je rođen kao drugi sin Bogdana i Ljubice Popović, nekadašnjih doseljenika iz Like. Od očevog okruženja je naučio da se sve može rukama napraviti, od majčinog da ne postoji tačka do koje se ne može doći. Otac mu je bio stolar, koji je sa čuvenim arhitektama radio značajne enterijere i zaokruživanje velikih projekata. Sa samo 27 godina imao je svoju fabriku koja je zapošljavala 41 radnika i šest inženjera. Majka ga je rađala pet dana. Počela je da se porađa na Ivanjdan, a rođen je na Petrovdan. Pripada tradicionalnoj porodici u kojoj je bio običaj da se deca uz pomoć babice rađaju u kući.

Peca kaže da to danas izgleda staromodno, ali veruje da je tako bolje jer deca rođena u bolnici - to je kao da su pravljena u fabrici, a kad su rođena u kući, onda je to kao neka porodična manufaktura. Završio je Desetu beogradsku gimnaziju, konkurisao na FDU, smer organizacija, ušao u uži izbor, ali ga nisu primili. Razočaran, otišao je u Škotsku i u Glazgovu upisao Kraljevsku akademiju umetnosti. Te tri godine u Škotskoj su mu pomogle da bolje shvati revolucionarna društvena i kulturna događanja u Engleskoj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. U Glazgovu je prvi put 1963. video Bitlse i prvu rokenrol histeriju.

PageBreak

Suze pred savršenstvom

Kada se vratio u Beograd, njegovo angažovanje u muzičkim radio emisijama, a potom u muzičkim časopisima bilo je, kako sam kaže, zapravo lečenje kompleksa što ga nikad nisu primili na Akademiju jer je njegov stvarni talenat, što je dokazao i njegov život, upravo bio prepoznavanje talenata i organizacija muzičkih događaja.

U prilog tome govori i činjenica da je formulisao deset najvećih skupova vezanih za muziku kod nas od kojih su neki Gitarijada u Zaječaru, BUM festival u Novom Sadu i koncert Bijelog dugmeta kod Hajdučke česme u Beogradu. Takođe je bio jedan od glavnih ljudi koji doveo Stonse u Beograd.

Kao veoma mladi definisali ste smer svog života: da nikada nećete dopustiti da vam život bude dosadan, da nećete raditi poslove koji kvare karakter, da će živeti u skladu sa svojom prirodom koja ne voli granice, i u ubeđenju da ovaj svet može da bude divno mesto za sve - koliko ste uspeli da se približite tom idealu?

"Kada bih osvojio taj ideal, život bi izgubio smisao. Osvajanjem svakog od njih, ostajete bez jednog sna. Mene su strahovi motivisali da radim stvari koje sam radio. Imam strah od belog papira, zato sam počeo da pišem; strah od tišine, zato sam uvek bio na mestima na kojima je muzika; strah od samoće zato sam uvek bio među ljudima. Pripadam generaciji koja je imala ideju vodilju da bude deo nečega što će svet ostaviti u boljem stanju od zatečenog. Bojim se da su iskušenja kroz koje smo prošli učinila da se mnogi odreknu ideala. Bio sam odličan đak i od mene se očekivalo da postanem doktor, inženjer ili pilot, a ja sam, pišući o rok muzici počeo da se bavim profesijom koja sredinom 60-ih nije imala ime i prezime.

Međutim, imao sam privilegiju da sam celog života radio ono što sam voleo, za razliku od ljudi koji su celog života radili ono što ne vole, da bi imali dovoljno novca da se bave svojim hobijem. Radeći to što sam radio, sve vreme sam bio srećan. Međutim, da moj otac nije napravio ovu kuću u kojoj živimo, sada bih verovatno bio socijalni slučaj jer nisam radio posao koji je donosio pare, a sve što sam zaradio potrošio sam na ploče (od kojih čuvam samo vinilne s posvetama), knjige i putovanja. Nikad se nisam stideo što sam rođen u Jugoslaviji, što sam iz srpske porodice, što sam se uvek potpisivao ćirilicom, što je ovo jedina kuća u kraju koja je primala popove i slavila slavu, iako vremenom vidite da su te stvari iskompromitovane. Jedino što se stvarno računa je elementarna ljudska dobrota.

Da li pripadate jednom ili drugom narodu ništa ne znači, postoje samo ljudi i neljudi, sve ostale podele su lažne. Uvek sam verovao u one koji hoće da nešto poprave, a za to postoji milion načina - juče sam bio na Festivalu Omladina u Subotici, pao je veliki sneg tražio sam da mi daju lopatu i čistio zavejani hotel Patria."

PageBreak

Dobitnik po doživljaju sveta

Delujete neverovatno smireno, kao neko ko razume stvari, ko lako prašta, a retko sudi... zašto je onda vaše srce, taj jedini pravi organ mišljenja - toliko bolovalo?

"Zato što pametni misle mozgom, a emotivni srcem. Ja sam uvek odlučivao srcem. S druge strane ti moji zdravstveni problemi su posledica genetskog kvara, jer su mi brojni članovi porodice umrli od prvog infarkta. Imao sam šest infarkta, imam sedam stentova i osam bajpasova, a preživeo sam i dve kliničke smrti.

Nikad nisam išao na operaciju kao pesimista, svaku sam doživljavao kao tehnički pregled. Imam poverenje u doktore koje sam odabrao i mislim da je dužnost operacije da vas vrati u prvobitno stanje. Nikada nisam zbog toga što sam morao da preživim bio neraspoložen i nesrećan, jer to ne bi bilo fer prema životu. Poštujem činjenicu da sam živ. Ljudi s mojim problemima žive veoma kratko, a ja se sa svojim borim više od 30 godina i živim prilično normalno."

Andrić je rekao: "Svako od nas će umreti od svoje najveće strasti". Čuvate li se sada rokenrola?

"Ne. U divnoj sam fazi, i dalje imam radoznalost da čujem šta je novo u muzici, da li u tome što sada slušam ima onog istog žara koji me je grejao u mladosti, zanima me i kako stare moji junaci. Joooj, koliko sam stvari propustio, koliko mi je stvari promaklo... Ali me srećom radoznalost drži da i dalje tragam. Kad čovek izgubi motive da bude radoznao, prestane da bude čovek. Dva puta sam umirao, biću radoznao i na stvarnom kraju, baš me zanima da li su ova dva prethodna iskustva bila blizu istine."

Vi ste nesumnjivo romantik, ako taj pojam čitamo kao pokretačku silu iz koje je nastalo mnogo dobrog i plemenitog - romantizam je naša ljudska obaveza...?

"Teško je 2012. godine priznati da ste romantični. Pripadam vremenu koje je po mnogim merilima poraženo, ali po načinu na koji doživljavam svet, po veri da ga mogu popraviti samo dobri ljudi, pripadam dobitnicima. Ne mogu laici i kaskaderi menjati svet, nego pametni ljudi koji u okruženju imaju one koji to mogu da izvedu. Na početku postoji vizija, na osnovu nje se pravi strategija, zatim na red dolazi pribavljanje sredstava i odabir kadrova, tek nakon toga se stvara plan. To je redosled kojim se na pravi način menjaju sve stvari."

Šta danas, posle svega što ste videli i doživeli može da vas ostavi bez daha?

"Kad god vidim da se neko približio savršenom ostvarenju. Nije me sramota da zaplačem kad vidim dobar film, preplakao sam ceo Springstinov koncert jer me se tiče to o čemu peva. Plačem uvek kad sam na Malti i vidim Karavađove slike, kad u Barseloni dodirnem ono što je uradio Gaudi, ili kad dođem pred Karnagi hol u Njujorku, srce hoće da mi iskoči od sreće jer znam koliko je velike muzike svirano u tom zdanju. Nije me sramota tih emocija ni načina koji ih izražavam. I dan danas, kad čujem da neko odsvira strašan koncert nije me sramota da mu priđem i zamolim ga da mu nosim gitaru, jer nemam šta drugo da mu ponudim. Prošao sam krsno i zapadno, grešno, sumnjivo i čuveno, i pri tome, što bi rekao moj drug ‘dobro omatorio'. Nemam više kud, nego u istinu i lepotu."