Kad god sedne, Milan Tucović (po obrazovanju vajar) crta ili slika. Zato je za dve i po decenije uspeo da nacrta hiljadu čudesnih crteža i naslika 600 čudesnih slika. To je slikar osobene umetničke poetike, koji na svojim slikama stvara metafizičke svetove, sopstveni univerzum u kome su stali i vreme i pokret. Prizore tišine i spokoja.

Ovaj autentični, neposredni čovek živi jednostavan život: u porodičnoj kući na beogradskom Dušanovcu ima atelje "udobni kućni pritvor" u kome čita, sluša muziku, drema, slika, dočekuje prijatelje. Ponekad mesecima ne ode "u grad", radije prošeta do komšijskih dvorišta u kojima, kao i na njegovim slikama život stoji, da bi sa susedima pričao o golubovima, drveću i da bi udruženo ogovarali one koji svakog jutra idu na posao. Odnedavno je, zajedno sa suprugom otvorio izložbeni prostor u centru grada (Studio "Uroboros") pa više ništa ne mora da traži od institucija; tu organizuju njegove izložbe kad god žele, ali i za mlade umetnike u koje veruju. Šta je najlepše što dobija od umetnosti, pitam ga.

"Sam život. Nekad je lepo, nekad je muka, ali umetnost u suštini nastaje u neprestanom čuđenju koje beležite. Mislim da umetnik ne bira svoju profesiju, kao što je jednom lepo rečeno: 'Ne možeš postati ono što nisi, ni prestati da budeš ono što jesi'. Mislim da smo svi mi koji se bavimo umetnošću oštećeni. Svi smo prošli kroz procese čitanja, istraživanja, rada na sebi... Sve sam uvereniji da bi, kada čovek nešto zaista uradi sa sobom, kad počne suštinski da razume stvari, trebalo da prestane da se bavi umetnošću jer je ona vezana za "hronični pubertet", za stalni problem sa svetom. Ako vam je uspelo da razrešite svoje ključne egzistencijalne konflikte, dešava se da počnete da stvarate nove, da kopate ranice, da se samopovređujete, da biste uopšte produkovali umetnost. Ona nije uvek laka, sa sobom nosi i svoje terete, ali znam da mnogi ljudi koji nisu umetnici tokom života na svojim leđima iznesu nezamislive balaste, a da ne dobiju bilo kakvu pohvalu za to. Mi previše dobijamo jer od onoga što radimo imamo veliko zadovoljstvo, stalno nas tapšu i hvale. Umetnici su razmažena bića i mnogo im je dato."

Potiče iz sela Gorobilje, a Požega je gradić koji je upisan u njegova dokumenta kao mesto rođenja samo zato što je tamo bolnica u kojoj se porodila njegova majka. Njegovi roditelji su seljaci koji su se bavili zemljom. Milan kaže da, ako mu već nije bilo dato da se rodi u nekom aristokratskom okruženju koje bi mu omogućilo da se trenutno poveže s umetnošu i kulturom, onda je dobro što je rođen u pejsažu s raskošnom prirodom. Detinjstvo je proveo skitajući po pašnjacima i šumama, sakupljajući ptičja jaja, penjući se na šta god je bilo moguće. Do škole je hodao sat, ponekad i tri sata jer je trebalo doživeti sva godišnja doba. Školu je najviše voleo zbog velikih odmora i sporednih aktivnosti. Zahvaljujući Nikoli Mićić, nastavniku poljoprivrede, počeo je da otkriva svet Pikasa, Modiljanija i Matisa, pa je u šestom razredu uradio prve crteže. Kaže da stanovnici gradova ne mogu da pretpostave kakva strast čuči u ljudima u provinciji koji su zaljubljeni u kulturu, ponekad je doživljavaju kao pitanje života i smrti.

PageBreak

Ćutanje poziva na dijalog

"Podaci vezani za moju biografiju ni meni samom ne govore mnogo", kaže Milan. "Nema tu davnih godina ni čudnih dalekih mesta čija se imena teško izgovaraju. Nema ni duge, neobične porodične istorije. Kao i većina Srba, sećam se dede, govorili su mi o pradedi, kad-kad spomenuli i čukundedu, a odatle do Adama - tama. Dakle, jedina biografija koja bi bila zanimljiva je ona unutrašnja, koja izmiče matičarima, činovnicima i žbirima. Tu bi trebalo nabrojati sva jutra u rodnom Gorobilju: šume, potoke, ptice, (naročito svrake), pse koje sam imao, drugove, izmaštane gradove, surove zime, škrte vrzine koje omeđuju s jeseni umirene livade, reke, dalekovode i žice, koje poput krvotoka kolaju zemljom.

Reći nešto o prvim glavama od ilovače koje sam pekao u šporetu i nebrojenim crtežima pravljenim po kartonskim kutijama. Trebalo bi nabroja­ti strahove, knjige, pisce, reditelje, snove, svakako snove, one davne pa sve do ovih sanjanih danas. Snovi, knjige, drage osobe, jesu neuporedivo značajniji za ovo čime se danas bavim od one fraze "Fakultet primenjenih umetnosti završio 1991. godine u klasi profesora"... Ali se bojim, da bi tako pisana biografija bila poput one mape u jednoj Borhesovoj priči koju su vredni kartografi toliko brižljivo sastavljali, da je na kraju postala velika kao i samo carstvo koje je prikazivala. Ostaju za mnom radovi koji bi trebalo da budu moja biografija, tragovi porekla, onog krvnog i onog duhovnog, prizvanog odasvuda."

U Beograd je došao po završetku osnovne škole noseći snove u zavežljaju. Osećao se "kao zrno kukuruza na koje pada kiša, ono bi da nikne, a nema zemlje za koju može da se uhvati". Budući da nije imao rođaka u Beogradu koji bi ga podržali u vreme studija stanovao je u podrumu, slikao u podrumu, a njegova prva izložba, dok je bio student bila je u galeriji koja se zvala "U podrumu". Provodio je vreme po kafanama (ponekad plaćajući ručak crtežom), u galerijama, knjižarama i nezaobilaznoj Kinoteci - univerzitetu estetike i pameti za mnoge generacije.

Vašim slikama vlada ćutanje, likovi na njima vode unutrašnji monolog... Možda je konačni cilj umetničkog stvaralaštva dostizanje tišine?

"Ako bih tišinu preveo u boju, ona bi za mene bila bela, svetlost bi bila tišina. Kada sam bio mlad, kad sam ulazio u svet umetnosti, zamišljao sam kako ću na kraju slikati samo bele slike. Moji likovi ćute, skoro po pravilu su okrenuti vama, dakle, pozivaju na dijalog. Pokret je sadržan u toj statici, u mogućnosti pokreta. Slike ne postoje dok ih neko ne gleda. Verujem da, kad bi umetnost imala nekavu supstancu, ona cirkulisala između vas kao posmatrača i oslikane ravne površine koja je provokacija vas samih. Slika sama po sebi nije živa, a vi jeste, vi ste nosilac života pa, kao što ni ja, niti bilo ko ne postojimo bez drugog - tek u interakciji sa posmatračem nastaju misao i stav. Ja ne dajem nikakve odgovore, samo nastojim da postavim što više pitanja, a verujem da je smisao našeg postojanja na zemlji da postavljamo pitanja."

Svet je danas zatrpan televizijom, medijima, raznim vizuelnim senzacijama, hoće li slika "preživeti" nasrtaj vizuelnog?

"Ja se pitam hoćemo li mi preživeti nasrtaje vizuelnog. Internet je epohalno otkriće koliko i točak. Ne verujem da će svet imati razuma da se zaustavi ili vrati malo unazad i zaista ne znam kako će čovek preživeti medijsku i vizuelnu navalu na lični prostor. Sve nam se to dogodilo za poslednjih stotinak godina s razvojem tehnologije, pa smo doživeli da nas teroriše ono što vidimo, a u tome je mnogo prljavštine. Verujem da će slika opstati, ali se ljudi moraju vratiti u muzeje, sesti na one klupe i posmatrati sliku koja je pre svega energetski paket.

PageBreak

Susret posmatrača sa samim sobom

Izložbe moraju biti drugačije, celovite, sa određenim ciljem, sa tezom. Moraju biti dinamične, uz prisustvo, recimo, dokumentarnog materijala, sugestivne postavke ili nečeg sličnog što će posmatraču olakšati pristup često hermetičnom svetu slikara. Posmatrača moramo pokrenuti da ne bude pasivan šetač već onaj "drugi", bez koga se ne rađa umetnost. Jer, ne zaboravimo, ako je slika prava, ona je susret posmatrača sa samim sobom. Za taj susret se vredi boriti."

Moderna umetnost je sve više artificijelna, politički upotrebljiva, pokušava da privuče pažnju šokom, štosom, ne dodiruje dušu - slažete li se da umetnost to nije ako ne postavlja suštinska pitanja ljudske egzistencije?

"Ne verujem u bilo kakvu angažovanu umetnost, jer za šta god da se angažujete, neminovno ćete biti izmanipulisani. S druge strane, imam negativan odnos prema umetniku u "zlatnoj krletci" koji živi u svom izmaštanom svetu. Istina je, da ako hoće da profitira umetnik mora da dozvoli da bude upotrebljen, tako će brže ostvariti svoje ciljeve, s tim što ne verujem da ostaje umetnik. Ako ste izmaknuti, biće vam potrebno mnogo više vremena da biste postigli ono što želite, ali ćete uvek biti aktuelni i angažovani dok govorite o životu, smrti, smislu, ljubavi, mržnji... Andre Žid ima divnu rečenicu: 'Umetnost se rađa iz prinude, a umire od slobode'. U toj slobodi, neobuzdanom širenju svog ega, samo da bi impresionirali nekoga mnogi su podivljali, ne pitajući se šta seju i kakve će plodove to roditi. Dok slikam, nemam moralizatorska ograničenja, ali se često pitam šta će neko dete videti u tome."

Da li je starija slika ili reč?

"Često razmišljam o onoj biblijskoj rečenici 'U početku beše reč' jer mi se čini da je slika starija od same reči. Jezik se kasnije formirao na osnovu slika, vizuelnih simbola. Slika je primarnija od reči, mi mislimo u slikama, sanjamo slike, one su komunikativnije... Bar mi koji smo iz sveta umetnosti. U krajnjoj liniji, reč na stranom jeziku koji ne poznajete ne znači vam ništa. Sebe vidim kao nekoga ko prolazi kroz istoriju umetnosti pešice, polako, tragajući za osloncima u antičkoj umetnosti, renesansi, ali i u iskustvima 20. veka. Sada već godinama slikam kao što dišem. Muze me odavno ne posećuju, i ne žalim zbog toga. Slikanje je stanje duha u kome ili jeste ili niste."

Verujete li da su vrhunski umetnici nadahnuti višom mudrošću?

"Veliki umetnici poput Leonarda ostaju večita tajna. Način na koji je naslikao bosu Bogorodičinu nogu na kamenu dokaz je božanskog upliva - stopalo je slikano tako suptilno kao da je od duha satkano. Kao dete imao sam knjižicu sa Bogorodicom među stenama i gotovo uvek je bila pored mene. Kada sam u Luvru stao ispred te slike, kao da sam bio ispred nečeg što je moje. Verujem da je svako umetničko delo koje traje kroz istoriju neminovno nadahnuto višom mudrošću, kosmičkom energijom, Bogom - kako god da to nazovemo. To ne znači da ono mora da bude lepo, može biti teško, mučno, ali mora biti životvorno, mora imati neki pozitivni predznak koji podržava život. U vremenu ostaje samo ono što zrači, što nas ispunjava, što obogaćuje naš život na zemlji."

Zaokruženi, kompletni i završeni nećemo biti nikada - možete li ipak da kažete da ste zadovoljni sobom?

"O tome mislim na najosnovnijim principima. Moja porodica i ja smo zdravi i imamo sve što nam je važno. Uvek se setim moje tašte koja je ceo život proživela na selu, a umela je da kaže: 'Je l' vam suvo, je l' vam toplo, je l' imate da jedete...?' Ljudsko biće je sklono da se stalno poredi sa onima koji imaju više pa kažemo: 'U svetu je tako i tako'. U suštini, samo 20-ak država spada u bogate i razvijene, šta je sa ostatkom sveta? Od sedam milijardi ljudi na planeti, šest ne može da kaže da ima ona tri uslova koja pominje moja tašta. Nadogradnja je naravno na svakome od nas, ona uključuje potrebu da se razvijamo kao ljudska bića. Ako govorimo o onome što radim, uvek sam zadovoljan kad počinjem sliku, sve dok ne uradim 70 odsto. Onda slika počinje da bude sve gora. Kad je završim, konstatujem da nisam zadovoljan i počnem da slikam novu na kojoj ću sve da popravim. To je princip sa kojim živim."

Kako balansirate kao roditelj: između želje da svoje dve ćerke sačuvate od iskušenja, a da im istovremeno razvijete nadu i veru u život?

"Ne spadam u verske fanatike, ali verujem da su nas sačuvale osnovne vrednosti, postulati koje je ljudski rod izdvojio kao bitne i životvorne. Apostol Pavle kaže: 'Sve istražujte - dobra se držite'. Ja tu slobodu istraživanja razumem kao pravo na padove i skretanja. Važno je ustati. Ima još jedna njegova izreka: 'Sve je dobro, ali sve ne koristi'. Nije moja pamet starija od generacijske, kolektivne pameti koja se brusila na hiljadama ljudskih iskustava, iskušenja, padova i ustajanja. I moja supruga koja je psiholog i ja nastojali smo da svojim ćerkama prenesemo suštinu tih univerzalnih ljudskih vrednosti, a dalje je na njima. Čovek mnogo toga mora sam."

Naš život je neprekidna škola, neprekidno učenje u najširem smislu te reči: ponekad su lekcije lepe, ponekad bolne i dramatične: šta biste još voleli da naučite, savladate, osvojite?

"Živimo život... Ako neke lekcije nismo naučili kad im je bilo vreme, nema smisla žaliti za tim kad je kasno, a mnogo toga učimo do kraja života. Ono za čim ću patiti kad budem odlazio sa zemlje je priroda. Verujem da svi patimo za prvobitnom povezanošću, utopljenošću u prirodu, mnogi bez svesti o tome, samo osećajući stalni nedostatak. Sabili smo se u gradove i zamišljamo raj koji je negde u drugoj dimenziji, a on postoji već u Grockoj pored Beograda, sada, u proleće, kad je sve procvetalao i s proplanaka puca pogled na Dunav.

S druge strane, mi smo socijalna bića, bića gradskih zajednica, naša realnost je u ovom civilizacijskom trenutku takva. Kako sve to razumeti? To su tajne vezane za osećanje dubljeg smisla i saglasja sa zakonima Univerzuma. Što se rada tiče, mnogo bi toga još hteo, ali čovek vremenom postane svestan svojih ograničenja pa me ne cepaju želje koje su nemoguće. Jedan moj prijatelj, inače pisac, odselio se svojevremeno u Helsinki i dugo nije hteo da uđe u velike hipermarkete jer se plašio! Kada je prvi put ipak otišao u jedan od njih, pažljivo je sagledao šta se sve tamo nudi, a kad je izlazio, kaže, osećao se kao Sokrat kada je posetio atinsku pijacu i izašao srećan zbog saznanja šta mu sve ne treba."