Sa Majom Vasić sam dugo pričala o putovanjima koja ne vode nužno do cilja A ili B već su to putovanja kao cilj sam po sebi, kada se pred očima tragača otvaraju neslućene lepote i domovi najtoplijih ljudi. A dom je tamo gde je duši dobro pa je njihov dom umeo privremeno da bude i plemenska koliba u džungli i kućica na drvetu i nečija garaža u Lisabonu i usamljeni šamanski kućerak na Andima, a najluksuznija kupatila lagune u kraterima ugašenih vulkana u Gvatemali, ledene planinske reke po Meksiku, vodopadi u Kostariki ili terme u Čileu.

Počeli su da putuju pre 17 godina i za to vreme su, osim delova Evrope, tokom nekoliko višemesečnih boravaka obišli 15 zemalja Centralne i Južne Amerike, a Maja je sa Ženjom prošle godine provela i dva meseca u Španiji i Portugaliji. Za sledeću veliku avanturu izabrali su Jermeniju, Gruziju, Azerbejdžan i Tursku. Mnogi im se dive ali ih mnogi i kritikuju smatrajući da su njihova lutanja previše opasna. Naravno, u našoj zemlji je pitanje nad pitanjima: odakle novac.

"Na to pitanje uvek odgovaram ovako: naši prioriteti se mnogo razlikuju. Moja žudnja da se otisnem u daljinu i upoznam sve što me neodoljivo privlači je ono čemu prilagođavam svoj život. Iako sam profesorka srpskog jezika i književnosti, nikada nisam imala stalno zaposlenje, ali se ne stidim nijednog posla pa se dešavalo da ih radim i po četiri istovremeno - od lekturisanja do izrade i prodaje kolača. Moj muž je slobodan umetnik - džez saksofonista pa tako možemo da odemo na duga putovanja za koja štedimo i po nekoliko godina.

Za četvoromesečnu turu po Meksiku i šest centralnoamerickih država štedela sam od pre Ženjinog rođenja do njene pete godine. Ne zanimaju nas izlasci, materijalne stvari, ne pijemo, ne pušimo, nosim garderobu dok se ne raspadne, ne šminkam se i ne posećujem frizera ni salone lepote. Najveći deo budžeta ode na avionske karte, a na terenu trošimo jako malo novca i to samo za hranu jer uglavnom dobijamo smeštaj kod domaćina ("hostova") udruženih u "Couch Surfing" društvenu mrežu.

Za poslednjih pet godina boravili smo kod 60 domaćina, a mi smo u našem stančiću ugostili oko 140 ljudi sa svih kontinenata. Svim putnicima je od ogromne koristi sajt "Lonely planet" gde se dobija bezbroj korisnih informacija o svim zemljama na svetu, a redovno pratim i naš Klub putnika. Pošto su u Americi razdaljine ogromne, ponekad smo prinuđeni da platimo i neki avionski prevoz, ali kad god je moguce snalazimo se za prevoz na druge načine. I naravno, uvek smo spremni da promenimo planove u skladu sa situacijom na terenu".

PageBreak

Kulturno bogatstvo i neobična prijateljstva

Maja satima može nadahnuto da priča o ljudima i običajima koje su upoznavali i slučajnim susretima iz kojih su se rađale divne priče i prijateljstva. "Ovaj način putovanja je najviše po našem ukusu jer nekoj osobi ili porodici bukvalno slećemo usred dnevnog života i delimo sa njima svakodnevnicu - svadbe, sahrane, rođendane... Naučimo lokalne običaje, izraze, pomažemo im ako nešto zatreba, dobijemo prave preporuke o zanimljivim mestima i skrivenim budžacima po okolini što je dosta različito od kloniranih turističkih aranžmana.

Ja sam učila nekada tri mrtva i tri živa jezika a sada, iako samouka, zahvaljujući putovanjima najbolje govorim španski, kao i Voja, a i Ženja ga je tečno progovorila već u šestoj godini. O neočekivanim susretima može posebna priča da se napiše. Upoznali smo Zorana iz Pančeva koji živi u kolumbijskoj Amazoniji. Kupio je ogroman komad devičanske džungle gde je prvo sebi napravio dom pa onda na najvišem drveću i bungalove za turiste, a organizuje fantasticne ekspedicije po amazonskoj prašumi. Stigli smo sami do plemena Indiosa koji žive u kolibama od trske i blata u džungli Ekvadora i nekoliko dana živeli sa njima. Predivne dane smo proveli i kod Ivana Posilovića, našeg čoveka koji živi na ogromnom ranču i prima sve putnike pa to liči na jednu međunarodnu hipi komunu.

U Montevideu, prelepoj prestonici Urugvaja ugostila nas je porodica koju smo na prethodnom putovanju upoznali na plaži u Meksiku, a u Čile smo otišli samo da bih pronašla prijatelje koji su do pre 27 godina živeli kao politički azilanti u mom komšiluku, a ja sam se družila sa njihovom decom (o njima ništa nisam znala sve ove godine). A najgostoljubiviji su uvek oni najsiromašniji. U El Salvadoru koji važi za vrlo opasnu zemlju, svuda su nam nudili svoje skromne domove i hranu".

Kao i ostali bekpekeri iz celog sveta, Maja i Voja se ne libe da ponekad gostoprimstvo uzvrate volontiranjem na farmama. "Volontirali smo u Vrindavan zajednici u Ekvadoru, na ranču La Malfatta u Argentini, a ja sam volontirala i u jednoj peruanskoj seoskoj školi. Hostele uzimamo samo kada nema drugog izbora. Često stopiramo. Meni kao okoreloj stoperki koja često skokne stopom do Zagreba, Temišvara ili Sarajeva to je naročito zanimljivo. Često su nam prevoz davali i na zaprežnim kolima, teretnjacima, lokalnim živopisnim poluraspadnutim autobusima, a putovali smo i raznim vodenim prevoznim sredstvima, čak i teretnim brodom u močvarnim predelima gde su ostali malobrojni lokalni putnici bili smešteni na palete za tovar na palubi, a mi smo kao neka čudna porodica u kojoj žena (na zaprepašćenje svih u ovim mačističkim državama) vodi sve pregovore i nosi sve pare i dokumenta - dobili kapetanovu kabinu".

PageBreak

Najlepše desetinacije i rizik koji podrazumevaju

Kada sam je pitala koji su predeli na nju ostavili najjači utisak (a putovali su i po Bliskom istoku i Turskoj), očekivala sam da ce biti jako teško izdvojiti nekoliko, međutim, odmah sam dobila odgovor.

"Meni se najviše dopadaju Ekvador i Kolumbija, a posebno Meksiko u kome sam bila četiri puta i stekla mnogo prijatelja. To su fascinantno lepe zemlje. Ljudi su blagi i topli. Od lokaliteta - to je Tikal u Gvatemali - najveći i najbolje očuvani majanski grad, a ja sam strastvena obožavateljka južnoameričkih kultura. Tikal ostavlja bez daha jer je samo frontalni deo nekih piramida očišćen od rastinja, a ostatak je ostavljen u simbiozi sa džunglom koja ga je potpuno progutala. Ostrvo Utila na Karipskom moru u Hondurasu je nešto najlepše što sam u životu videla. Hodate kroz kristalno bistru vodu do kolena između korala i pitomih tropskih ribica neverovatnih boja i oblika. Vodopadi Iguazu oduzimaju dah. Kostarika takođe ima jedan fantastican vodopad pored kojeg živi pleme Boruka u čijem smo selu proveli tri dana i noći i dočekali Novu godinu. Tu sam zaslužila njihovo poštovanje jer sam se uzverala uz vodopad gde se nijedna žena nije usudila da popne osim jedne strankinje koja je nažalost pala i poginula.

Kapadokija u Turskoj je opčinjavajuća. Uvek izdvajam i bolivijsku visoravan preko koje smo putovali tri dana - surovu a veličanstvenu sa mnogo jezeraca ružičastih, mlečno belih i ljubičastih nijansi. Tamo smo zbog velike visinske razlike bez aklimatizacije svi dobili visinsku bolest, ali su naši vozači (koji su nam bili i kuvari u skromnim svratištima gde smo noćivali) bili na to spremni pa su nam podelili lišće koke za žvakanje i svi problemi su brzo nestali. Njihovi narodni lekovi su čudesni u šta sam se uverila kada sam zbog dugogodišnjih bolova u kolenima dobila od jednog kurandera (iscelitelja) ekstrakt izvesne gljive i evo treća godina kako uopšte nisam osetila bol".

Neizostavno pitanje koje svi postavljaju avanturistima sličnim njima tiče se opasnosti, rizika i potencijalnih bolesti. Moja sagovornica kaže da tokom svih tih godina nikada nisu doživeli neko ozbiljno neprijatno iskustvo, ako izuzmemo jedno otimanje ranca Voji (što otimače nije baš usrećilo jer su u rancu bili samo voće i voda, a sav novac i dokumenta, kao i uvek, kod Maje).

"Naravno da u takvim često politički nestabilnim zemljama može da se naleti na nerede. Ja sam zakleta feministkinja i revolucionarka pa me je taj moj duh terao da povremeno ostvarujem kontakte sa regionalnim grupama za ljudska prava i slobode. To me je odvelo i u zapatističko selo u državi Čijapas (Meksiko) da bih upoznala članice ženske kooperative.

PageBreak

Osvajanje slobode: neslućene lepote pred očima tragača
Foto: Privatna arhiva osvajanje_slobode_lepota_pred_ocima_tragaca001
Neobično, dragoceno detinjstvo

Moj čovek kaže da sam ja magnet za pobune i revolucije, tako da smo se u Gvatemali zatekli baš kad su počeli protesti protiv nasilja nad ženama, u Puni smo bili svedoci puškaranja i ubistva jednog studenta tokom nekih protesta za autonomiju, u Bogoti smo bili na Paradi ponosa, a na tlo Južne Amerike smo sleteli u grad Salvador da Bahia baš pred generalni štrajk policije kada se život u višemilionskom gradu doslovno zaustavio".

U nekom trenutku u naš razgovor se uključila i Ženja sa željom da me pita da li će i ona biti u novinama i da mi se pohvali kako je tamo u Americi mnogo jahala konje na ranču i kako se družila sa decom koja su gauči (stočari) i kako joj ništa nije bilo teško - osim što nije dobijala sladoled baš svaki dan.

"Ja se nadam da će nam ona biti zahvalna što je imala ovakvo detinjstvo kakvo ja nisam imala jer moji roditelji nisu smatrali da čovek treba da gubi vreme na nekakva smucanja po svetu. Ženjino prvo putovanje je bilo kada se u mom stomaku truckala u dvadesetak vozova dok smo njen otac i ja obilazili Evropu. Mislim da su joj ova iskustva pomogla da prevaziđe urođenu stidljivost. Sada već i sama zna da se nigde nećemo dugo zadržati pa trči za decom da ih upozna. Divim se kad posmatram kako se u njoj razvija istrajnost i radoznalost.

Pela se sa nama na pet vulkana (od toga dva aktivna), uvlačila se u pećine, naučila da se ne boji ni životinja ni insekata, dok su mene roditelji kao malu napunili strahovima od svega i svačega. Ipak, najvažnije je što ce se već u detinjstvu osloboditi svih nacionalnih, polnih, rasnih i verskih predrasuda koje su najveće zlo na ovoj našoj lepoj planeti".