Znam, mora biti da je tako: nikad se nismo sreli nas dvoje,

mada se tražimo podjednako,

zbog sreće njene i sreće moje.

Pijana kiša šiba i mlati, vrbama vetar čupa kosu.

Kuda ću? U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka, zurim u lica prolaznika.

Koga da pitam, gladan i mokar, zašto se nismo sreli nikad?

Il je već bilo? Trebao korak?

Možda je sasvim do mene došla.

Al' ja, u krčmu svratio gorak, a ona ne znajući - prošla.

Ne znam.

Ceo svet smo obišli u žudnji ludoj, podjednakoj,

a za korak se mimoišli. Da, mora da je tako...

Izvor: Lovesensa