Ovako je jedan moj poznanik opisao planinu Jadovnik koja se smestila na samom jugu Srbije i gura se laktovima sa podjednako lepom ali pitomijom planinom Zlatar.

Srbija je za mnoge njene žitelje - zemlja o kojoj malo znaju. Veliki očaravajući lokaliteti (naročito na jugu i istoku) potpuno su nepoznati - zapostavljeni, uspavani ali zahvaljujući tome dosta sačuvani od haotične turističke urbanizacije koja za sobom ostavlja mnogo žrtava. Jedan od takvih krajeva je i planina Jadovnik sa mnogo fotografisanim atraktivnim Sopotničkim vodopadima i kanjonom Mileševke, koji svojom divljom lepotom nepripremljenim očima i nogama pomalo uliva i strah.

Jadovnik je tapiserija satkana od širokih pašnjaka, proplanaka i šumaraka a sa njegovog vrha Katunić puca vidik na pola Srbije i crnogorske ljute planinske vrhove čak do Durmitora i Prokletija. Nalazi se kod samog Prijepolja i od Beograda je udaljen 300 km. Ovo nije planina za turiste koji očekuju pun komfor kakav pružaju Kopaonik ili Zlatibor. Jadovnik čeka umorne duše koje žude za pravim odmorom i ne žele da noću slušaju automobilske sirene i glasnu muziku već dozivanje kukavica i šum vodopada. Jer, ovde nije nikao nijedan hotel, noćni klub, žičara ni parking pa da poremete potpunu harmoniju prirode i njenih žitelja.

Sve što ova planina nudi je skromno ali često neprocenjivo: smeštaj u privatnim kućama gde će vas vlasnici prihvatiti kao članove porodice. Nije neobično da taj isti vlasnik ode negde na ceo dan i noć svojim poslom a gostima ostavi kuću na raspolaganju. Noćenje u seoskim domaćinstvima je 500 dinara a pun pansion (koji uglavnom uključuje jadovnički sir i kajmak, čuvenu pitu od heljde, rakiju od divljih krušaka, med, domaći hleb a često i eliksir "vodniku" - čist sok od divljih krušaka, kleke, trnjina i gloga koji košta 1500 dinara. Smeštaj se može rezervisati preko sajta Centra za održivi razvoj "Sopotnica". Ako dođete bez automobila do Prijepolja, domaćini će svojim kolima sići dole da vas dovezu do svoje kuće kao da ste rod rođeni. Najlepša gostoprimstva sam uvek doživljavala po ovakvim planinama.

PageBreak

Sopotnica, reka hobotnica

Najpoznatije selo na Jadovniku je Sopotnica, nazvano po istoimenoj reci, jednoj od tri čiste, hladne reke koje izviru na samom vrhu i predaju svoje vode zelenom Limu. U selu koje je nekada u osnovnoj školi imalo i više od 100 đaka, sada je "živo" samo nekoliko kuća i planinarski dom koji radi povremeno. Lepa škola od kamena je zatvorena jer dece nema. Istu situaciju srećemo i u mnogim drugim krajevima Srbije.

Selo je poznato po slapovima Sopotnice koji su premrežili ovaj deo planine i u vidu mnogobrojnih manjih ili većih slapova i vodenih draperija ukrašavaju pejzaž slivajući se niz stene obrasle drevnim, čvornovatim grabom, šipurkom i šipražjem. Dva najveća vodopada su veoma poznata i nalaze se na mnogim posterima: do prvog se može doći i kolima dok se do drugog, najvišeg, treba malo verati ali je zaista vredno truda jer su sva tri slapa skrivena usred guste grabove šume koja podseća na neku tajanstvenu zemlju iz bajke. Odmah pored prvog pristupačnog vodopada, na brdašcu "popločanom" gustom travom i cvećem, hranilištem za mala stada ovaca, nalaze se dve rekonstruisane valjarice sukna.

Sopotnica je nekada imala dvadesetak vodenica i valjarica. Ti zanati su odavno napušteni, a nekoliko vodenica koje sam videla predstavljaju spomenike prolaznosti vremena i ljudskih potreba. Možda bi ih trebalo rekonstruisati baš u ovakvom stanju u kome su sada - razvaljenih krovova ispod kojih se naziru mahovinom obrasli vodenički točkovi dok vetar huji iznad brze Sopotnice koja je nekada mlela žito i davala zdrav hleb seljacima. Na ovom terenu ima nekoliko obeleženih staza za šetanje preko cvetnih livada pa je skoro nemoguće izgubiti se.

Inače, Sopotnicu sam nazvala reka hobotnica. Jednom prilikom sam satima pokušavala da joj otkrijem smer i nameru i zamalo se nisam skotrljala niz jednu od strmih jaruga, dok nisam najzad otkrila da se ona od svog izvora u tri kraka sliva niz planinu, praveći na svakih pedesetak metara slapove a onda se dosta ispod sela spaja u jednu reku i uliva u Lim. Zato, gde god da kreneš, prati te i izaziva njeno hučanje. I baš ta silna voda, najjača u maju nakon topljenja snega stvara muzičku podlogu koja bruji nad celim selom, i kad odemo na počinak za čas nas odnosi u dubok i okrepljujući san.

PageBreak

Kanjon moćne Mileševke

Na desetak kilometara od Sopotnice nalazi se selo Milošev Do, odakle počinje staza kroz kanjon Mileševke, još jedne očaravajuće planinske reke koja svojim duboko usečenim liticama razdvaja masive Jadovnika i Zlatara. Tok Mileševke je dugačak samo 24 km ali je klisura koju ona useca kroz guste šume zaista zadivljujuća. Naseljavaju je divlje svinje, srne, vukovi, poneki medved a nadleću je sokolovi, orlovi i kraljevi neba - beloglavi supovi koji seku nebo nedostižnom gracioznošću. Na prvi pogled, kanjon odaje utisak surovosti i nepristupačnosti (dubina ponora ponekad je i 300 metara) ali planinarska staza koja vodi kroz njega je pre dve godine dosta uređena tako da bar prvim delom staze (na levoj obali), koja se spušta na samu reku, mogu prošetati i turisti, a usput su postavljene i klupice za odmor. Nad stazu se nadnose tisa, pitomi kesten, orah, crni grab i jela, ali možete naići i na retku Pančićevu omoriku. To su samo neke od 317 biljnih vrsta još nedovoljno istražene klisure Mileševke.

Atrakcija za svakog posetioca ovog kraja su ostaci srednje­vekovnog utvrđenja Mileševac (ili Hisardžik - od turske reči hisar što znači tvrđava) na istoimenom brdu nedaleko od Prijepolja, sa koga se pruža impresivan pogled na mileševski kraj, a do njega se jednostavno može stići strmijom ali uređenom stazom koja je postoji još od izgradnje utvrde. Tvrđava je podignuta najverovatnije u 14. veku i služila je kao odbrana manastira Mileševe i karavanskog puta Dubrovnik-Carigrad, koji je ispod njega prolazio. Nakon turske okupacije u 15.veku postaje tursko utvrđenje. Nažalost, od citadele i pet visokih kula danas su preostali samo ostaci tri od njih, jer je u prohujalim vekovima narod odnosio kamen iz zidina za zidanje sopstvenih kuća. Ali čak i u ovakvom žalosnom stanju, tvrđava izaziva trnce u posetiocima, onako izolovana i preteće dostojanstvena, naročito kad se posmatra iz podnožja. Okomita stena na kojoj je tvrđava podignuta, prirodno je zaštićena ponorima sa tri strane. Sa ove tvrđave na brdu-steni otvara se izuzetan pogled na ceo kanjon Mileševke, Prijepolje i mnogobrojne okolne planine.

Odmah ispod tvrđave, uz samu liticu Hisardžika vodi delimično skriveni puteljak do Savine pećine-isposnice uklesane u vertikalnu liticu, i njene, u narodu svete i čudotvorne savine vode koja kaplje u pećini. Pećina se nalazi direktno iznad najužeg dela kanjona Mileševke gde je voda, stešnjena stenama koje paraju nebo, široka samo četiri metra. Savina pećina nije uređena dvorana ali čuva sećanje na duhovni život njenih žitelja koji su tihovali u okrilju ove izolovane stene.

Na pet kilometara od Prijepolja nalazi se još jedna svetinja - manastir Mileševa iz 13. veka, zadužbina srpskog kralja Vladislava, sina Stefana Prvovenčanog, riznica očuvanih fresaka kao i one najčuvenije poznate kao "Beli anđeo" (rad nepoznatih autora) koja svakog posmatrača zasenjuje svojom mističnom lepotom i spokojem kojim zrači i posle sedam vekova. U 16. veku preko nje bila je naslikana druga freska, pa je Beli anđeo bio sakriven od očiju sve do 20. veka kada je ova crkva restauirana i gornja slika uklonjena. Freske Mileševe, uključujući i Bogorodicu iz Blagovesti i ktitorsku kompoziciju sa portretom kralja Vladimira predstavljaju najveće domete slikarstva u Srbiji, ali i Evropi tog doba.

Manastir Mileševa se nalazi na 5 km od magistralnog puta u Prijepolju. Građen je početkom 13. veka i kao mnogi drugi manastiri predstavljao je jedan od centara pismenosti i duhovnosti. U njemu su bile smeštene štamparija i jedna od najstarijih srpskih škola. Mileševa je vekovima bila čuvar moštiju Svetog Save - do momenta kada ih Turci odnose i spaljuju na Vračaru 1594. godine. Uz manastir su izgrađeni i konaci sa 25 jednokrevetnih i 2 dvokrevetne sobe u kojima se može iznajmiti smeštaj.

A za kraj (ili početak) treba prošetati i Prijepoljem, ljupkim gradićem opkoljenim brdima, smeštenim na obalama dve divne zelene reke - Lima i Mileševke.