Odsustvo slatkorečivosti je odlika i novinarskog i književnog stila Gabrijela Garsije Markesa. Zato su u navodno njegovo oproštajno pismo koje kruži internetom poverovali oni koji ga nisu razumeli...

Čak i kada boluju od gubitka pamćenja, stari ljudi vole pred sobom da imaju jutarnje novine. Svakoga jutra Markesu je u bolnicu u Sijudad Meksiku gde se lečio nekoliko dana od zapaljenja pluća i komplikacija nastalih usled poodmaklog stadijuma raka limfnih žlezda, njegov pomoćnik (Henovevo Kiros), donosio najvažnije domaće i strane, uglavnom latinoameričke dnevne listove.

24 citata o sreći koji odolevaju vremenu...

Kada je iz njih saznao da čitava armija novinara i fotoreportera čeka pred ulazom Nacionalnog instituta za medicinu "Salvador Subiran" da čuje u kakvom se stanju nalazi, on im je preko Kirosa poručio: "Šta rade tamo napolju, ludi su. Neka idu na svoj posao, neka urade nešto korisno".

Ako je ovaj isečak iz poslednjih dana života verodostojno prikazan (a sva je prilika da jeste) onda to znači da je Gabrijel Garsija Markes svoju poslednju poruku uputio baš novinarima. Izazovi i zamke "najlepše profesije na svetu" kako je celog života nazivao novinarstvo, zaokupljali su nekadašnjeg novinara, i mnogo decenija pošto je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

U mladosti se strasno bavio dnevnim pisanim novinarstvom radio je u kolumbijskom "Universalu", zatim u prestoničkom "El ekspektadoru", prošao je sve stepenice u novinarskom poslu, ostao je do kraja zaražen ovim virusom i otvoreno je govorio da je to lepši posao od književničkog.

Kada je 1995. godine osnovao Fondaciju i školu za novo novinarstvo, gde su na radionice dolazili mnogi mladi novinari iz Latinske Amerike, rekao je čak da "pati kao pas" zbog jadnog stanja u kome se novinarstvo nalazi. Detaljno je raščlanio kritiku aktuelnog novinarstva u Montereju gde se u organizaciji njegove Fondacije za novo novinarstvo održao Međunarodni seminar "Traganja za novinarskim kvalitetom".

Već tada je bio "iznerviran zbog katastrofalno napisanih tekstova". Svakog jutra čitao je desetak latinoameričkih dnevnih novina, i osećao se toliko poraženim, da je neretko zvao urednike listova da ih izgrdi. Govorio im je da "rečenica mora da se osmisli i da mlade novinare treba da poduče pisanju".

Citati Pabla Nerude po izboru Paola Koelja...

"Štampani listovi takmiče se sa elektronskim medijima, i u toj trci sa vremenom mašine odnose pobedu, a strada duša novinarskog poziva", govorio je Garsija Markes. "Teško je danas pronaći dragulj u dnevnim novinama", tvrdio je ovaj nobelovac pre desetak godina, kada je revnosno čitao ne samo kolumbijsku, već i argentinsku, čileansku i meksičku štampu.

PageBreak

Novinarstvo - nezasita strast

"Glad za informacijama podstiče se elektronskim medijima, pa novinari u redakcijama ne mogu ni da razmisle o događajima pre nego što ih bace zbrda-zdola na papir. Za to nisu isključivo krivi novinari, već i urednici koji im daju sat dva vremena, za reportažu koju treba osmisliti da bi bila dragulj izbrušen iz svih uglova."

Novinarstvo je opisao kao "nezasitu strast" i ona jedino može da se istrpi "u nadahnutom suočavanju sa stvarnošću". "Niko ko to nije osetio ne može da zamisli kakvo je to ropstvo koje neprestano mora da se hrani nepredvidivostima života.

Niko ko to nije proživeo ne može da shvati natprirodni srčani drhtaj, orgazam koji nastaje u dodiru sa novom informacijom, ili moralnu razorenost u slučaju neuspeha." Išao je tako daleko da je polaznike novinarske fondacije upozoravao da se novinari rađaju kao takvi, ali da ni to nije dovoljno:

"Niko ko se nije takav rodio i ko nije spreman da živi samo za to, ne može da opstane u tako nerazumljivom neutoljivom poslu, čije delo se okončava posle svake vesti, ali ti ne pruža ni trenutak smirenja, pre nego što ponovo sa još većim žarom već sledećeg minuta ne počneš sve ispočetka."

Dedin zavet: 18 mudrih misli kao nasledstvo unucima...

Gabo je imao ogroman polet za suočavanje sa stvarnošću, napisali su pre dve godine uvodničari knjige "Ja novinar", koja je u izdanju Fondacije za novo novinarstvo, izašla povodom tridesetogodišnjice od dobijanja Nobelove nagrade. U knjizi su sakupljena svedočenja osamdesetak nekadašnjih Gabovih novinarskih kolega i manje poznate reportaže i hronike kasnijeg nobelovca. Tiraž ovog udžbenika novinarstva je ograničen i podeljen je određenim latinoameričkim redakcijama i novinarskim fondacijama na kontinentu.

Osim "Priče o jednom brodolomu" i "Vesti o jednoj otmici", na istom mestu su i početni novinarski tekstovi Garsije Markesa objavljeni u listu iz Kartahene "Universal" (1948), i kasnijih reportaža iz prestoničkog "Espektadora" kao i kolumbijskog nedeljnika "Kambio" koji više ne postoji.

Bavljenje novinarskim poslom nije isušilo literarne kvalitete kolumbijskog nobelovca, što se desilo nekim drugim književnicima. Naprotiv, ono je njegovoj literaturi dalo snagu. Magični realizam, pravac čiji je Garsija Markes najznačajniji predstavnik, pre svega je "umetnost iznenađenja" kako to navodi i naš profesor Dalibor Soldatić u "Prilozima za teoriju novog hispanoameričkog romana", a gde ima većih i češćih iznenađenja nego u novinarskom poslu.

Potpuno odsustvo slatkorečivosti i krasnopisa je takođe odlika Garsija Markesovog novinarskog i književnog stila. Zato je navodno Garsija Markesovo oproštajno pismo koje je zarazilo i srpski i svetski virtualni prostor na vest o njegovoj smrti dokaz da mnogi nisu razumeli kolumbijskog nobelovca, ako su ga uopšte i čitali.

U tom pismu, koje je napisao jedan meksički trbuhozborac, za svoj redovni šou na latinoameričkim televizijama, govori se o "komadiću života, koju bi mu podario bog", "zaljubljenosti u ljubav", o tome da je svakog dana potrebno govoriti ljudima da ih voliš... Pisac je pre desetak godina lično demantovao da je tvorac tog "otužno sladunjavog štiva".

Nema ga sada da okrene telefon i zagrmi u slušalicu urednika "Fejsbuka", "Gugla", ili "Jahua", a pitanje je da li bi ga i poslušali. Meksiko i Kolumbija su, njemu u čast, prekršili tradiciju i u Palati lepih umetnosti u meksičkoj prestonici odali laičku poštu nad njegovom urnom sa pepelom, bez ikakvih religioznih obreda. Ceremoniju je obeležila kiša žutih papirnih leptirića koja je prekrila piščev pepeo. Gabrijel Garsija Markes ih je za života poklanjao čitaocima u celom svetu.

Kako glasi navodno Markesovo pismo, pročitajte na sledećoj strani...

Izvor: Politika

PageBreak

Zaljubljen u ljubav

Inače, tekst navodnog Markesovog pisma glasi ovako:

Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ne bih kazao sve što mislim, ali bih nesumnjivo mislio sve što kažem.

Stvari bih cenio ne po onome što vrede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više. Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge dok govore. I kako bih uživao u sladoledu od čokolade. Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo telo već i dušu. Bože moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu i čekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji i strastven poljubac od njihovih latica.

Alberto Moravija: Volim te jer si oduvek bila u meni...

Bože moj, kada bih imao jedan komadić života... Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najblži i živeo bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostareli kada prestanu da se zaljubljuju.

Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću vec sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi... Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreća u načinu savlađivanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dete stegne svojom malom šakom svoga oca da ga je steglo zauvek.

Naučio sam da čovek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada teba da mu pomogne da se uspravi. Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću, na žalost, početi da umirem.