Pesnici otvaraju svoja čula prirodi, svemu što ih okružuje. Oni posmatraju ljude, grimase, namrštena čela ili suzne oči. Primećuju sitna poigravanja osmeha na usnama ili čuju lak korak koji lupka po pločnicima. Znaju šta se krije iza stegnutih prstiju i pognutog vrata. Pesnici žive u sadašnjem trenutku, iako toga nisu možda ni svesni, jer iz svega što ih okružuje crpe inspiraciju za stihove koji će sazreti. Svuda sa sobom nose lupu iščekivanja koja uvećava sitne svari, običnom oku neprimetne, i daju im život, dodatne boje i nijanse. Oni bruse razgovore iz kafića ili smeh u prolazu, vajaju tela u zagrljaju i dodatno pojačavaju čežnju usamljenika koji sede u dnu prostorije, neprimetni za sve osim za detektiva kreativnosti.

Pesnici su istraživači sadašnjeg trenutka, nekada i nevoljno otvorenih čula ka svemu što hrli u njihov svet. Kada sklope slagalicu napuderisanih priča, zvonkih trenutaka, nežnosti i ravnodušnosti, pesnici počinju da skidaju, sloj po sloj, lišavajući svaki razgovor suvišnih rečenica, svodeći reči kao račune na slogove, kojima priroda sa nama razgovara.

Da biste gledali svet očima pesnika, jednostavno postanite radoznali. I više nego dete. Gledajte kao da sve vidite prvi put, kao da sve osećate prvi put. Ili poslednji put. Henri Miler je rekao: „Onoga trenutka kada pažnju poklonimo bilo čemu, čak i travki, ona postaje misteriozna, neverovatna, čudesni svet sam za sebe." Pesnik vidi nevidljivo i zadržava neuhvatljivo.

Poezija ovde i sada

Japanska poezija sa nekoliko reči - 17 slogova ili 31 slog - podseća na ritam nevidljivog kosmosa i našoj duši poklanja nostalgiju za pravim, iskonskim zavičajem:nematerijalnim. Čudesna je lepota japanske pesme. Iz nje je nemoguće iscepati lepe stihove. Za prevodioce je često prava noćna mora, mnogi nikada nisu ni shvatili da ništa nisu postigli. Prevode mizu kao voda i toku kao vrlina, piše Žorž Osava. „Ali dok je voda za pesnika na Zapadu lepa materija, lepih boja i vrtloga i velike materijalne snage, ona je za pesnika na Istoku uzor svih čistota. Ona je skromna: uvek zauzima najniže mesto. Poslušna je i pomirena sa sudbinom jer poprima oblik bilo koje vaze. Ali je u suštini gospodarica svega: sve životinje i sve biljke zavise od nje, uspeva da istroši i najtvrđe stene. Čak se, u svojoj mirnoći, ne plaši ni vatre..."

Pisanje haiku poezije je savršena vežba za život u sadašnjem trenutku, ali i za duboko, metafizičko poimanje prirode i stvari koje nas okružuju. Prvi red ima 5 slogova, drugi ima 7 i treći ima opet 5. Ovaj 5-7-5 format možete upotrebiti da opišete sve što vas je impresioniralo tog dana. Da biste u tako prividno jednostavnom formatu to uspeli, potrebno vam je mnogo veštine da vidite i čujete i materijalno i ono što je skriveno. Da budete prisutni u trenutku opažanja i u trenutku stvaranja. Da postoji samo sada, jer čim misli počnu da šetaju, nećete moći da izbrusite savršen stih, deo koji je celina, celina koja je nedeljiva.

Četiri kule: kako je čudotvorac Milarepa dobio veliko znanje i čemu nas uči njegova istrajnost

Haiku je neposredni izraz pesnikovog doživljaja u koji on uranja bez razmišljanja, prosuđivanja, zaključivanja, bez isticanja ega i sopstvene ličnosti. Rima ne postoji u poeziji sadašnjeg trenutka jer rima daje simetriju, a priroda je asimetrična. Simetrija je sinonim nepokretnosti, završetka i jedino ono što je asimetrično, što odaje utisak nesavršenosti, zapravo izražava život. „Zar život nije stalna neravnoteža čas u jednom, čas u drugom pravcu, neravnoteža koja teži uravnoteženju?", piše Žorž Osava.
Za haiku pesnike Osho je rekao: „Ovi ljudi su prirodni pesnici. Oni su odbacili svaku ideologiju. Oni su počeli da ostvaruju odnose sa borovima, oblacima i sa munjama; sa brdima, sa rekama, sa okeanima. Oni su iskočili iz sveta ljudi koji je sasvim lažan, i ponovo pronašli korene sa prirodom."


Radost ujutro,
Spavanje uveče,
Šta drugo?

Tanka poezija

Pre haiku poezije u Japanu se negovala waka poetska forma, koja potiče iz zen-budističke tradicije i doslovno znači „japanska pesma". Smatra se da je haiku muška, a waka ženska pesma - nežna, tanka mekana. Ima 5 stihova i sastoji se od dve strofe, u 5-7-5-7-7 formatu. Prva strofa je „kami-no-ku" od tri stiha sa redom 5,7,5 slogova, a druga „shomo-no-ku" od dva stiha sa 7,7 slogova. Za razliku od haiku pesme koja ostaje otvorena, waka je uvek naglašeno završena. Tradicionalna waka nije imala koncept rime (čak su se nekada rime, makar i slučajne, smatrale greškama u pesmi), pa čak ni stiha. Umesto toga, waka ima jedinicu i frazu koje se često pretvaraju u stihove prilikom prevođenja na zapadne jezike. Često su poslednje dve rečenice komentar ili pojašnjenje gornjeg stiha. Da bismo razumeli poeziju, treba da je poštujemo, jer je ona simfonija koja svira na našim nasuptilnijim osećanjima.

Perunike
otvaraju pupoljke:
pred
mojim očima
bledi
zadnje proleće.
------
Purpurne ruže
u
poljupcima -
zlokobni predznak
pogoršanja
moje bolesti
.
Masaoko Shiki (1867-1902.)

„Ako možete osetiti radost ujutru, ako možete osetiti radost da ste živi, svaki dah postaje blaženstvo, jeste blaženstvo. Ako možete shvatiti spavanje kao veliki odmor i opuštanje uveče, šta drugo biste želeli? U vašem sagledavanju života, sve postaje radost i sve ukazuje na isti mesec, jednu istinu."
- Osho o Haiku poeziji

Izvor: Sensa