Kolebanja u broju uslovljena su time što su mnogi od tih starih rukopisa bili podeljeni na delove (uglavnom su to činili naučnici i kolekcionari u 19. i početkom20. veka) i do danas nije ustanovljeno koji delovi su pripadali jednom rukopisu, piše Politika 21.novembra 2014. godine. Ukupan broj srpskih srednjovekovnih rukopisa od 12. do 17. veka, koji se nalaze u inostranstvu, kreće se od četiri do pet hiljada, a možda i nešto više od pet hiljada.

Anatolij Arkadjevič Turilov (1951), rođen je u Jaroslavlju (Rusija). Studirao je na Istorijskom fakultetu Moskovskog državnog univerziteta (Katedra za proučavanje izvora za istoriju SSSR-a), a potom je bio na postdiplomskim studijama, na Institutu za slavistiku i balkanistiku Akademije nauka SSSR-a. Tema njegovog magistarskog rada je bila: "Bugarski i srpski izvori za srednjovekovnu istoriju Balkana u ruskoj pismenosti od kraja 14. do prve četvrtine 16. veka". Radio je u Rukopisnom odeljenju Državne biblioteke SSSR-a "V. I. Lenjin" (sada Ruska državna biblioteka), saradnik je Instituta za slavistiku Ruske akademije nauka, član Arheografske komisije.

Godine 1983. učestvovao je u sovjetskoj naučno-istraživačkoj ekspediciji na Svetu Goru. Glavni je urednik "Svodnog kataloga slovensko-ruskih rukopisnih knjiga 14. veka", koje se čuvaju u Rusiji, i nekim drugim zemljama. Anatolij Arkadjevič Turilov je nedavno izabran za inostranog člana SANU. "Čigoja štampa" iz Beograda, u biblioteci "Ortograf", objavila je njegovu monografiju "Studije iz slovenskog i srpskog srednjeg veka", koju su priredili Đorđe Trifunović i Snežana Jelisijević. O knjizi, koja je predstavljena na Filološkom fakultetu u Beogradu, govorili su Đorđe Trifunović, Jovan Delić i autor. Najveći broj, više od 95 odsto, srpskih srednjovekovnih rukopisa, objašnjava Turilov, nalazi se u Evropi - u Oksfordu, Londonu, Berlinu, Pragu, Krakovu, Sankt Peterburgu, Moskvi, Kijevu, Odesi, Plovdivu, Solunu, Cetinju, Rimu, Parizu. Najveća (i najvrednija) zbirka srpskih rukopisa, van granica bivše Jugoslavije, čuva se u manastirima Svete Gore u Grčkoj.

Zatim, verovatno, sledi Rusija, gde se u zbirkama Moskve (Državna istorijska biblioteka, Ruska državna biblioteka) i Peterburga (Ruska nacionalna biblioteka, Biblioteka Akademije nauka, Arhiv Sanktpeterburškog istorijskog instituta Ruske akademije nauka) čuvaju stotine srpskih rukopisa od 12. do17. veka. Pritom, deo ovog blaga našao se u Rusiji još u 14. i 15. veku. Mnogo je srpskih rukopisa u Bugarskoj (verovatno čak i više nego bugarskih), ali je tu određivanje nacionalne tradicije rukopisa otežano činjenicom da su se u 16. i 17. veku srpskim resavskim pravopisom služili pisari od Jadrana do Crnog mora. Mnogo je srpskih rukopisa i u Rumuniji, ali njihov tačan broj nije ustanovljen zbog odsustva podataka o biblioteci Sinoda i celom nizu manastirskih zbirki.

Tajni smisao molitve...

Broj srpskih rukopisa u drugim zemljama, gradovima i manastirima daleko je manji, najviše nekoliko desetina, ali među njima ima pravih bisera. U Ukrajini, srpski rukopisi se nalaze u Kijevu i Odesi, i njihova sudbina je neraskidivo povezana sa ruskim zbirkama. Ne tako velike zbirke srpskih rukopisa (najviše trideset u svakoj) postoje u Berlinu (zbirka Vuka Karadžića), Beču (uglavnom rukopisi svetogorskog porekla koje je kupio J. Kopitar), Pragu (zbirka P. J. Šafarika), Parizu, Londonu. Posebna je tema zbirka rukopisa u Jerusalimu i na Sinaju. Neke od njih napisali su upravo u Svetoj zemlji srpski monasi i hodočasnici.

Sveta Gora, tokom najmanje šest vekova (bar od kraja 12. do kraja 18), dodaje Turilov, bila je jedan od najvećih centara slovenske pisarske i prevodilačke delatnosti. Većina svedočanstava o prevodima na slovenski jezik, sačuvanih do kraja 16. veka, odnose se upravo na Svetu Goru. I to nije teško objasniti. Sveta Gora je već do momenta kada se tu pojavilo slovensko monaštvo posedovala bogate grčke zbirke knjiga - osnovu za prevode.

Za Bugarsku i Srbiju to je bio najbliži veliki manastirski centar grčko-slovenskih kulturnih kontakata, a za Rusiju jedan od najbližih. Knjige su tu prepisivane i za sopstvene potrebe svetogorskih slovenskih manastira i zbog slanja u one zemlje odakle su poticali monasi. Relativno potpuna slika slovenske pisarske prepisivačke i književne delatnosti na Svetoj Gori može se dobiti samo na srpskom materijalu, i pre svega, na osnovu rukopisa biblioteke Hilandara, budući da je ona najveća na Svetoj Gori i da je otkriven i identifikovan najveći broj njenih pisara.

Proučavaoci, ističe Anatolij Arkadjevič Turilov, ustanovili su da su hilandarski pisari, počev od dvadesetih godina 14. veka, učestvovali u formiranju biblioteke Dečanskog manastira. Zbirke bugarskog Zografa i ruskog Pantelejmonovog manastira ne daju istraživaču dovoljno materijala za poređenje, a zbirka Pantelejmonovog manastira se formirala uglavnom u 19. veku i nema istorijski karakter. Pored toga, poznato je da je bugarska i ruska pisarska delatnost na Svetoj Gori, u 14. i 15. veku, u znatnoj meri povezana ne sa „nacionalnim" manastirima, već sa skitovima velikih grčkih obitelji (Velika Lavra, Vatoped), gde su se bugarski monasi bavili i prevodilačkom delatnošću. Za Rusiju, krug traganja za rukopisima prepisanim na Svetoj Gori u 14. i 15. veku (period drugog južnoslovenskog uticaja), izuzetno je širok, i broji oko 3.000 istočnoslovenskih rukopisa, tog vremena.

Na kraju ove male svečanosti, Đorđe Trifunović je Anatoliju Arkadijeviču Turilovu uručio primerak knjige "Studije iz slovenskog i srpskog srednjeg veka", u kožnom povezu, kao uspomenu na gostovanje na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Izvor: Politika.rs