Cvet trešnje opadne samo što procveta. Padne tiho na tlo. Njegov život je gotov, ali upravo njegovo ograničeno trajanje čini taj cvet toliko lepim. Kad bismo znali da će cvet trajati večno, ne bi imao tako opojnu lepotu i uzimamo ga zdravo za gotovo.

Upravo nepostojanost ovog cveta, njegova prolaznost - to je razlog što mu se toliko divimo.

Naši životi su, poput cveta, kratki. Samo smo jedan trenutak na ovom tlu, ali zaboravljamo tu nepostojanost i uzimamo svoje dane zdravo za gotovo. Kada bismo se češće setili nepostojanosti života, možda bismo više cenili njegovu nežnu prolaznost.

Upravo naša borba sa nepostojanošću predstavlja uzrok većine naših patnji, ako ne i svih od kojih patimo. Ne želimo da se stvari menjaju, želimo da budu onakve kakve mi želimo da budu. A kada nisu takve, padamo u stres, frustraciju, razočaranje, žaljenje, oplakivanje... želimo da se stvari promene.

Ali šta bi se desilo kada bismo mogli da prihvatimo tu nestalnost? Da prihvatimo realnost ovog trenutka? Da prihvatimo da smo cvet trešnje?

Otac moje supruge pati od demencije, što znači i tiho napuštanje života. To, razume se, teško pada svima nama koji ga volimo ali šta bi se desilo ako bismo mogli da cenimo lepotu njegovog života, ono što on još uvek jeste, umesto što se borimo protiv gubitka onoga što je nekad bio?

Moj otac pati od dijabetesa i zdravlje mu je sve lošije, pa je meni i mojoj braći i sestrama teško da to gledamo. Ali šta bi se desilo ako bismo otkrili lepotu u trenucima koje i dalje provodimo s njim i cenimo ono što nam je već dao u životu?

Kad se pogledam u ogledalo, vidim da imam mali stomačić i ponekad žalim za vitkim telom kakvo sam imao u mladosti. Ali šta bi se desilo da ako bih starenje posmatrao kao podsećanje na nestalnost života i shvatio da sad imam manje vremena pred sobom nego kad mi je bilo 19? I zahvaljujući tome, odlučim da provedem ostatak života najbolje što mogu?

Naš sin polako odrasta i teško nam je što gubimo mališana i puštamo ga u svet u kojem neće biti naše zaštite, u kojem ga vrebaju tolike opasnosti i uvrede. Ali šta bi se desilo ako bismo cenili one trenutke koje i dalje provodi s nama u domu i prigrlili ovog novog sina, odraslog i spremnog na novi život?

Nekim se poslovima i dalje opirem iz raznih razloga, verovatno zato što se plašim da ne znam šta radim i da ću razočarati mnoge. Ali, ne mogu znati šta će mi život doneti niti mogu da kontrolišem ono što će doći. Mogu samo da cenim ovaj trenutak, da dam sve od sebe u poslu koji radim i da ne traćim dragoceno vreme.

U nekim momentima me frustrira to što ne ispunjavam plan, jer, da, i ja se ne držim plana kao i mnogi drugi. Međutim, možemo da prihvatimo tu stvarnost koja se ne može kontrolisati i da smislimo novi plan kad god se stvari ne odvijaju kako smo mi to očekivali.

Često su upravo neočekivane promene ono što izaziva našu frustraciju. Kriza, neočekivani posetilac, neplanirani događaj. Možemo da se opiremo tim promenama i ljutimo se ili da prihvatimo da je život nepredvidiv, pun promena i da cenimo neprekidno menjanje života kao deo njegove čudesnosti.

U svim takvim situacijama, upravo nepostojanost, promenljiva priroda života izaziva stres, frustraciju, tugu i bes. Ali kad prihvatimo tu nestalnost i radimo s njom, život postaje radost i možemo da uživamo u bolnoj lepoti našeg prolaznog postojanja.

Dok gledamo kako cvet trešnje pada na tlo, vidimo sebe u njemu i osećamo težinu trenutka.

Prevod: Kristina Ivanović