"Zagledaj se duboko, duboko u prirodu, i tada ćeš sve bolje razumeti". - Albert Ajnštajn

Radmila Romanelli je tog jutra pre nego što smo došli razmišljala da li da sakrije cigarete. Čim smo ušli, ponudila nam je limunadu sa medom, pokazala lavandu i začinsko bilje ispred kuće i baštu s povrćem. Kao da je imala blagu tremu pred nama, predstavnicima zdravijeg života, dok joj nisam rekla da smo mi prvenstveno magazin za srećniji život, a ona je sreću pronašla pored supruga Rina i četvorogodišnje Sare, u selu Beška, ne odričući se ni onoga što je bila pre nego što se iz prestonice preselila u Vojvodinu. A bila je urbana, užurbana, uspešna poslovna mlada žena koja je sebe sasvim drugačije zamišljala.

"Ne, nikako sebe nisam zamišljala na selu", pričala nam je iskreno, široko se osmehujući i tražeći pogledom Saru, koja se u dvorištu igrala sa psom.

"Da mi je neko pre devet godina rekao da će se ovo dogoditi - ne bih mu verovala! Mislila sam da ću biti klinički psiholog ili neki profesionalnac u Barseloni, da ću sa tada dalekih 40 biti uspešna i lepa, da ću nositi neviđene cipele sa visokom štiklom uz izbledeli džins i belu košulju. Ali onda se pojavio moj sadašnji suprug i shvatila sam da sam sa njim srećna gde god da smo. Danas živim u Beškoj, radim u Beogradu.

Jesam profesionalac, imam odlične štikle koje ne nosim često, džins koji mi dobro stoji, mada sve manje, i najradije ga nosim sa belom košuljom. A napravila sam i brend sandala na koji sam ponosna!"

Radmila je vlasnica marketinške agencije i svakog dana iz Beške putuje u Beograd gde radi sa nekim od najpoznatijih i najzahtevnijih brendova. "U početku sam bila protiv selidbe na selo. Nedostajao mi je grad. Vozila sam se kući i u sebi gunđala. A onda sam shvatila da mi od grada nedostaje sve ono što u njemu nisam ni koristila. Da mi, zapravo, nedostaje izbor koji na selu ne postoji. Ovde ne možete tek tako izaći da kupite povrće koje vam se jede - svi imaju svoje bašte, gaje svoje voće i povrće. Zato smo i mi posadili baštu, po ugledu na onu Džejmija Olivera, i sada, kada poželimo, uberemo sveže tikvice, šargarepu, luk ili krompir i spremimo ručak od organski gajenih namirnica."

U bašti najviše vole da rade njena ćerka Sara i suprug. "Sara je pravi hipik, slobodna je u prirodi, zna svaku biljku, a mnoge je sama i posadila. Od nje i ja učim. Ovakav život je za decu idealan - u kontaktu su sa prirodom, slobodniji nego deca u gradu." Međutim, život na selu nije lak."Potrebno je mnogo rada i održavanja, a izbor je mali, pogotovo što se tiče školovanja ili dodatnih aktivnosti za decu. Biznis kao moj, na primer, ne može da se radi i razvija na selu. Ta privilegija nekako pripada gradu."

PageBreak

Ovakav život me uči da cenim jednostavnost

Kada uveče dođe iz grada i "izuje štikle" uslovno rečeno, odnosno kada se iz uloge poslovne žene vrati onoj u kojoj trenutno najviše uživa - ulozi majke i supruge, shvati koliko je lažan život u gradu koji je ostavila, a koliko istinit i ljubavlju ispunjen ovaj kome se svakog popodneva vraća. Na terasi sa pogledom na predele koji neodoljivo podseća na Toskanu Radmila iznova otkriva koliko je život lak i jednostavan.

Mnogi njeni poznanici i poslovni partneri je ne razumeju, ali kako kaže, sada jasno vidi koliko je taj život napet, a i ne donosi baš uvek sreću. "Ovakav život me je naučio da cenim jednostavnost. Nekada sam se mnogo nervirala na poslu, rad u marketinškim agencijama i na odgovornim pozicijama bio je pun stresa. Sa ove distance mi je to nezamislivo i pitam se šta mi je to trebalo. Sad biram zadatke i saradnike sa kojima će posao biti uživanje i shvatam da je to mnogo bolje, čak i ako ponekada podrazumeva finansijski gubitak. U trci za novcem i karijerom gube se ljubav, razumevanje, prijatnost, porodica. Svakoga dana se toga setim, svakoga dana učim da čuvam ono što imam".

Za nekoga ko je po prirodi brz, dinamičan i u pokretu, ko je živeo u Grčkoj, Mađarskoj i Los Anđelesu, okružen dvema sestrama i brojnim prijateljima, kao što je to Radmila, preseljenje u Bešku nije bilo lako.

"Najviše su mi nedostajala spontana druženja u atmosferi restorana koji nudi meni omiljene ukuse. U početku mi je nedostajalo sve što grad pruža - komfor, mnogo izbora... Kada ljudi čuju da živim na selu, kažu, "O, predivno - i ja bih rado!" Zapravo, niko to zaista ne želi, jer je vrlo teško svakodnevno putovati u grad na posao, stimulisati decu kada se život digitalizovao i stvorio potrebu za igraonicama, parkovima sa svim spravama...

Za konzumerizam svojstven gradu, koliko god da ga se deklarativno odričemo, nema mesta na selu. U gradu po lepom vremenu možete u šetnju, ili restoran, u igraonicu po kišnom. U selu toga nema."

Ali, kako kaže, to je sve postavljanje prioriteta. U određenom trenutku, kada se osetila spremnom, Radmila je shvatila da su njoj priroteti voljena osoba i život sa njim. "Deo moga bića zahteva grad, brzinu. U bržem okruženju lakše postavljamo prioritete jer smo prinuđeni, ali na selu se lakše fokusiram na prioritete koje postavim. A moje misli su uvek sa porodicom, ona je moje uporište. Ono što nazivamo malim stvarima, za mene su gromade sreće".

Dok gasi cigaretu i ispija čašu vina, Radmila ostaje autentična i dosledna sebi, onome što voli i u čemu uživa, kao pravi hedonista. Sa terase nas je u kuću pozvao miris ručka napravljenog od tek ubranih tikvica. Uživanje u sadašnjem trenutku je ono čemu se svi učimo. Da li je to lakše kada se čuje samo cvrkut i šuštanje lišća? "Naravno, to se može postići bilo gde", kaže Radmila.

"Samo što sam ja u ovom okruženju lakše došla do ostajanja u trenutku. Nisam još uspela da usavršim tu veštinu, ali radim na tome. Uživanje ili ostajanje u trenutku, senzacije koje svesno i potpuno usvajamo na taj način jedina su stvarna iskustva od kojih se naše biće tka, i potpuno su nezavisne od sredine u kojoj se nalazimo".

Ipak, dok se udaljavamo od bele kapije na kraju sokaka i iza sebe ostavljamo prašnjavi drum, približavajući se gužvi prestonice i sirenama nervoznih vozača, život kao da ponovo dobija urbanu gustinu koju smo razbijali podsećajući se lenjosti tog prepodneva koje se poput umiljate mačke svijalo oko nas. Da li je moguće pomiriti ta dva sveta?