Iako ove romantične, sudbinske interpretacije neko vreme mogu grejati vezu, hemija i kompatibilnost koje muškarce i žene međusobno povezuju kriju složenije priče. Još od vremena Freuda, brojni psiholozi i terapeuti bave se pitanjem potiskivanja osećanja.

Vrlo rano po dolasku na ovaj svet naučili smo koja osećanja treba da potiskujemo zato što nisu prihvaćena i koje je radnje poželjno izvoditi kako bismo dobili ono šta želimo. Tako je neko naučio da osmehom može odobrovoljiti majku koja će mu onda biti na raspolaganju, a neko je naučio da osmeh nije poželjan jer ga majka ne uzvraća. Jedni su naučili da će plač ili pokazivanje ranjivosti privući roditelje, a drugi su naučili da će ih to odbiti.

Potiskivanjem osećanja u situacijama kada oni nisu poželjni zapravo potiskujemo celokupna iskustva koja se vremenom pretvaraju u specifične energetske obrasce. Ti odbačeni, potisnuti obrasci, čim se stvori prilika da budu izraženi, iskaču napolje, kao da imaju svoju volju. To je zapravo prilično logično. Budući da nijednog dela sebe ne možemo da se trajno rešimo, taj odbačeni deo, upravo zbog snage potiskivanja biva pod pritiskom. Kad pritisak više ne možemo da izdržimo, jer potiskivanje zahteva ogromnu energiju, odbačeni deo se mora izraziti.

Na primer, ako je u vezi muškarac romantičan, a žena nije, potencijalna ljubavnica iz muškarca može izvući njegovu odbačenu romantičnost. Ili, ako je žena, iz straha da ne bude odbačena, od samog početka veze potiskivala ljutnju, nekoliko godina kasnije imaće ispade ljutnje koji se, s obzirom na povod, mogu činiti preterani.

Jedno od osnovnih pravila ljudskog psiho-emotivnog funkcionisanja glasi: ono što je odbačeno preuzima kontrolu. Kada neki deo preuzme kontrolu, to znači da nas vodi u situacije u kojima će biti izražen jer želi da kaže: Tu sam, vidi me, prihvati me, postojim, bez mene nisi potpun(a).