Iz osećaja nemoći često se rađa agresija, a nakon agresije dolazi osećaj srama i krivice. Taj začarani krug u komunikaciji i odnosima ne donosi ništa konstruktivno; ne pomaže nam da rastemo. Prvi korak ka promeni jeste da shvatimo šta nas dovodi u to stanje i naučimo kako da menjamo svoje reakcije na ono što ne možemo promeniti.

Niko ne voli izgubiti kontrolu nad osećanjima. Nakon vikanja, psovanja, vređanja redovno nastupa osjećaj krivice i želja da se situacija izgladi. Osećaj krivice naročito je snažan kada je reč o ispadima prema deci, a upravo u odnosima sa decom takvi se ispadi najčešće događaju jer deca stalno pokušavaju da preuzmu kontrolu – ići što kasnije na spavanje, ne prati zube, jesti samo slatkiše, ići kod prijatelja svaki dan... Deca žele dobiti i postići ono što je njima važno, baš kao i odrasli. Iako, samim tim što su deca, svoje ciljeve teže ostvaruju, princip je isti.

Dobar osećaj kontrole svima nam je potreban; osećaj da nama ne upravljaju drugi, nego da u vezi sa onim što nam je važno imamo upravljač u svojim rukama. Želimo imati osećaj da nešto možemo, a agresivniispadi redovno se događaju iz nemoći. Na primer: ne mogu postići da me suprug bolje vidi, čuje, razume i predloži zajedničko druženje umesto što bulji u televizor; ne uspevam naterati dijete da me posluša i presvuče majicu u kojoj se oznojilo; ne mogu privoleti majku da me napokon prestane zasipati prepričavanjem katastrofičnih vesti i žaliti se na komšije; ne mogu učiniti da mi se prijateljica češće javlja i poziva me na kafu; ne mogu promeniti posao preko noći; ne uspevam dokazati nadređenom koliko se na poslu trudim

Ima toliko toga što ne možemo i stalno se s tom spoznajom suočavamo, a nemoć je jedan od najnepijatnijih osećanja. Naročito je neprijatno ako smo u životu imali puno traumatičnih iskustava u kojima smo se osećali nemoćno, jer aktualna nemoć podseća nas na sve one nemoći koje smo doživeli u prošlosti te tako postaje puno teža.

Nagonski, impulsivni način da se oslobodimo osećaja nemoći je agresija. Kad smo agresivni, osećamo se moćnima, osnažimo se, ali na jedan primitivan, životinjski način koji nije konstruktivan i vrlo je kratkog veka i zapravo nam nimalo ne koristi. Nakon toga obuzima nas loš osećaj da smo nemoćni i krivi – nemoćni zadržati kontrolu nad agresijom i krivi što smo povredili one na koje smo tu agresiju usmerili.

U ljubavnom odnosu lako se hvatamo u krug međusobnog izazivanja i izražavanja agresije iz osećaja nemoći. Ko je u pravu? Ko je bolji? pitanja su koja vrlo često tinjaju ispod onoga što je u svađama izrečeno i oba su direktno povezana sa osećanjem moći. Ako sam u pravu, bolja sam od tebe, a ako sam bolja od tebe, ono kako ja radim je ispravno. Biti u pravu i biti bolji znači biti na sigurnom od onih suprotnih osećaja: nisam u pravu, lošija sam.

Takve su borbe unutar porodice uobičajene, bilo u ljubavnom odnosu, bilo sa decom. Samo je pitanje kako ćemo se boriti: hoće li to biti na onaj impulsivni, "životinjski" način u kojem stalno "pucamo" iz nemoći ili ćemo početi preuzimati kontrolu na funkcionalnije načine koji nam omogućavaju da izgradimo trajniji osjećaj snage i stabilnosti. U najboljoj verziji, borbe unutar porodice mogu biti zabavna igra nadmudrivanja koja će podići energiju.

PageBreak

Kako da sprečite nervozu zbog stvari na koje ne možete da utičete: ovim problemima recite zbogom
Foto: Unsplash/ Blake Cheek kako-da-prestanete-da-se-nervirate-zbog-stvari-na-koje-ne-mozete-da-uticete-ovim-problemima-recite-zbogom2

Zašto treba što pre da se oslobodite osećaja nemoći

Da ne bismo "pucali iz nemoći", potrebni su nam bolji alati za nošenje sa svojom nemoći. Pre svega, važno je prepoznati i priznati nemoć. Kad je prihvaćena, nemoć postaje neka vrsta odustajanja, mirenja s onim što jeste.

Nakon što prihvatimo situaciju i priznamo nemoć, možemo početi da razmišljamo o onome što možemo učiniti, ali sa jednom bitnom razlikom: ne razmišljamo o onom što možemo napraviti da bismo postigli svoj cilj – naterali dete da nas odmah posluša, partnera da pokazuje više zanimanja i slično – nego o onom što možemo učiniti kako bismo počeli da se osećamo bolje.

Za sebe uvek možemo nešto učiniti. Zavisno od situacije, možemo uzeti pola sata mira za šetnju, odustati od odlaska na venčanje na kojem ne želimo biti, zamoliti supruga da se pobrine za dete koje vrišti... Možemo za mesec dana unapred organizovati vikend van grada sa prijateljicama jer i sama ideja o vremenu koje ćemo za sebe uzeti u budućnosti može biti lekovita.

Kad god osetimo da nešto ne možemo i da bismo zbog te nemoći mogli postati agresivni, uvek postoji nešto što možemo, ali to ne vidimo. Da bismo to videli, potrebno je pre svega prestati da težimo prema onome što ne možemo, jer to nužno vodi u loš osećaj – ako ne u agresiju, onda u nemoć koja nas, dugoročno gledano, može odvući prema depresiji jer nema mirenja sa onim što ne možemo.

Mirenje sa onim što ne možemo izuzetno je važno. Iako osećaj nemoći isprva može biti neprijatan, s prihvatanjem on donosi mir. Možemo ga shvatiti kao poduku o vlastitim granicama, o onome šta jeste i onom što nije u našim rukama. To je mirenje puno bolji osećaj od agresije koja predstavlja čisto rasipanje energije. Kad smo pomireni sa svojim granicama, ako nam je jasno šta možemo, a šta ne možemo, onda tu energiju, koja bi se rasula u agresiji, možemo upotrebiti za ono što nam može pomoći da se osećamo bolje.

Ta promena fokusa – od upiranja u ono što smo naumili iako to ne možemo prema usmeravanju na ono što možemo napraviti da bismo se osećali bolje – je ključna. Ono kako se osećamo važnije je od onog što u tom trenutku silom želimo postići. Kad se potrudimo doći k sebi da bismo se počeli osećati bolje, odmah razmišljamo jasnije i dolazimo do rešenja do kojih u situacijama nemoći i "pucanja" ne možemo doći.

Na ovaj način gradimo emotivnustabilnost koja je univerzalno dobra. Dobra je za nas jer pomažemo sebi da se osećamo bolje, dobra je za druge oko nas jer ne moraju biti izloženi agresiji, a dobra je i u širem smislu jer se nakon toga možemo lakše koncentrisati na posao, možemo biti više "u sebi", umesto "van sebe" dok razgovaramo sa prijateljima, igramo se sa decom, kad želimo mirno zaspati…

Izvor: Sensa.hr