U početku veze sve nam se čini bajkovito, ali nakon nekog vremena, naviknemo se na odnos, postajemo nezadovoljni ili utonemo u rutinu... Glavni krivci za to su nesvesni obrasci razmišljanja kojima ponekada pristupamo vezi, kaže Ana Bučević i objašnjava...

Kada započinjemo ljubavnu vezu, fokus nam je na partnerovim vrlinama. Oduševljeni smo njegovim načinom razmišljanja, pristupom, sposobnostima i izgledom. Cenimo svaku sitnicu koju učini za nas i brzo opraštamo pogreške.

Ali u nekom trenutku počinjemo da uzimamo njegove vrline zdravo za gotovo. Ana Bučević, motivacioni govornik i autor, objasnila je to u jednom od svojih videa i naglasila da s vremenom sami prebacujemo fokus na mane jer smo na vrline već navikli. Zato nam se ponekad dogodi da počnemo da cenimo ono što imamo tek kada to izgubimo. Kako bismo to izbegli, trebalo bi da se svakodnevno podsećamo zbog čega smo sa svojim partnerom. On i dalje ima svoje vrline i sve ono u šta smo se zaljubili. Mi smo ti koji biramo da li ćemo razmišljati o tome i ceniti zajedničke trenutke ili ćemo dizati buku jer nije oprao posuđe.

Kao što smo u stanju da uzmemo partnera zdravo za gotovo, tako smo i u stanju da ga okrivimo za sve ono što ne funkcioniše u vezi. Imamo određena očekivanja i ako se ne ispune, partner nam postaje glavni krivac.

Ana Bučević je spomenula jedno odlično pitanje koje se verovatno retko zapitamo, a to je „Kako je tebi sa mnom?“. Koliko često razmišljamo o tome kako je našem partneru sa nama? Da li jedva čeka da dođe kući sa posla da provedete vreme zajedno? Šta mu još možemo pružiti da bismo mi postali bolji partner?

Umesto da razmišljamo o ovakvim pitanjima, češće nam je fokus na onome što partner treba da uradi za nas da bismo mi bili srećni.

„Mislimo da je poanta u tome da nam neko drugi pruži ljubav. Dokle god očekujete da vas neko drugi ispuni, nikada nećete biti srećni i zadovoljni“, rekla je Ana Bučević. Iako nam je lakše da krivimo druge za situacije u kojima se nalazimo, sreća je stvar odluke i moramo preuzeti tu odgovornost.

Partner je tu da sa njim budemo srećniji i da nam život bude lepši u zajedništvu. Ali on nije tu da nadomesti ono što nam nedostaje. Pomerimo fokus sa partnera i onoga što bi on trebalo da nam da te razmišljajmo o tome što mi možemo da pružimo.

Ponekad se uljuljkamo u lažni osećaj sigurnosti zbog koga mislimo da više ne moramo da se trudimo jer smo postigli šta smo hteli. No da bismo i za 10 ili 20 godina uživali sa partnerom, potrebno je stalno ići napred.

Sa našim ličnim napretkom raste i naša veza. Ako nismo dovoljno posvećeni sebi i ako se redovno ne preispitujemo, onda ni veza nema prostora za razvoj.

Ana je to rekla na vrlo jednostavan način: „Vama treba da bude bitan samo vaš odnos sa vama, ne sa nekim drugim.“ Sve dok nismo u skladu sami sa sobom, ne možemo da budemo ni sa drugima. Kada bismo se više bavili sobom, a ne partnerom, naš doživljaj veze postao bi potpuno drugačiji. Da bismo to ostvarili, potrebno je mrdnuti se sa mesta i odlučiti se za napredak. Jedino konstantnim radom na sebi možemo ulagati u vezu.

Na taj način svakodnevno osvežavamo svoj odnos, postajemo najbolja verzija sebe i pružamo partneru slobodu da bude isto. Tada možemo sa uzbuđenjem zajedno da koračamo kroz život, delimo iskustva kao životni partneri i zaljubljivati se ponovno jedno u drugo iz dana u dan.

Izvor: Sensa.hr