Kada patimo možemo sebi postaviti pitanje: Ko je kriv za moju nesreću? Ili: Ko je odgovoran za loš ishod koji me čini nezadovoljnim? Način koji izaberemo da odgovorimo je važan da bismo osvestili kako se ponašamo u teškim situacijama, u komunikaciji sa drugima i koliko smo spremni da se lično razvijamo. Ako sagledavajući situaciju koja je okidač prebacim odgovornost na drugog, odnosno krivim druge ljude ili okolnosti za ono što me čini nezadovoljnom, to ukazuje na to da nisam sagledala koliki je moj doprinos sreći koju očekujem.

Postoje tri najčešće situacije koje mogu da prepoznam kada stvari krenu loše: da krivim druge, da krivim sebe, iako nisam mogla da utičem na sve okolnosti koje su dovele do lošeg ishoda ili da postanem svesna u kom delu sam mogla da utičem na to što se dešava.

Krivi su drugi. U prvom slučaju, kad krivicu prebacujemo na druge, u situacijama koje nisu povoljne po nas, postoji skoro prirodna ljudska sklonost da tražimo krivca. Ovaj obrazac podrazumeva da je neko dobar a neko loš i da tog lošeg treba kazniti. Šta je, sa aspekta ličnog razvoja, važan rezultat ovakvog modela ponašanja? Nemoć! Ako dopustimo da ogovornost za našu sreću imaju drugi, koliki je naš doprinos koji dajemo za sebe? Skoro nikakav. Možemo da krivimo državu, komšiju, vozača koji nas je u raskrsnici udario a mi smo imali prednost... Pitanje je šta sam ja uradila u uslovima u kojima se nalazim, u državi u kojoj živim, u komšiluku sa kojim stanujem?

Ja sam krivac za sve. U drugom slučaju, koji mogu nazvati radikalna odgovornost (kada sebe krivim i za ono na šta nisam mogla da utičem), ona nastaje iz pretpostavke da ukoliko sam spremna da preuzmem odgovornost za sve što mi se dešava u životu, mogu promeniti tu situaciju umesto da sam žrtva. Prihvatajući da karma postoji, po čijem učenju naša potisnuta osećanja (samskare) utiču na naše podsvesne izbore, mi prihvatamo radikalnu odgovornost. Prihvatanje radikalne odgovornosti nam daje moć da aktivno učestvujemo u svom životu, ali nas istovremeno može frustrirati činjenicom da smo odgovorni za druge ljude i okolnosti, što je van naše moći delovanja.

Ograničena krivica. U trećem slučaju, kada preuzimam metod ličnog doprinosa za odgovornost, mogu da sagledam šta sam naučila iz situacije koja mi se dogodila, uzimajući u obzir sve uslove na koje nisam mogla da utičem. Preuzeti odgovornost za sreću zahteva da prepoznamo da svaki događaj ima naš doprinos, mrežu odgovornosti i povezanost. Nema koristi da preuzmemo na svoja pleća ono na šta nismo mogli da utičemo, ali da istovremeno prihvatimo da iako nismo mogli 95% da utičemo na situaciju, da prepoznamo tih 5% na koje smo mogli. To je deo koji daje promenu, gde grešku možemo pretvoriti u učenje. Naša sposobnost da učimo iz grešaka, svojih i tuđih, čini najveću razliku da li smo gospodari života. Sposobnost delovanja u nepovoljnim okolnostima je veština odgovaranja na situacije iz svog centra koji je povezan sa intuicijom, iz koga situaciju podižemo na viši nivo.

Odakle dolazi odgovornost? Ona počinje sa samoposmatranjem. Naša sposobnost da odgovorimo na izazov zavisi od našeg stanja u kome se nalazimo. Ako smo ljuti, umorni, nesigurni, ako imamo grižu savesti nismo u stanju da damo maksimum u izazovnoj situaciji. Naša snaga nastaje iz sposobnosti da preuzmemo odgovornost za izbore koje možemo sagledati kroz poziciju svedoka, odnosno iz metapozicije. Onaj ko gospodari svojim životom je prvo svestan svog dela odgovornosti u povezanoj mreži uzroka i posledica i drugo svestan je da njegovi izbori, ako su pozitivni i jasni, služe i drugima. On zna da kada se ponaša odgovorno prema sebi stvara bolji i srećniji svet sebi i svima koji su mu važni i da je unutrašnja promena jedini siguran put da će se promena desiti spolja.