Od skora sam počeo da vežbam nešto novo.
Postavim sebi sledeće pitanje:
Šta ako je ovaj momenat već savršen, ako je on sve ono što je potrebno za sreću?
I ovo pitanje promeni sve.
Ako me nešto tišti, razmislim malo više o tome i shvatim koliko sam ograničeno pristupio datom problemu. Ako uzmem u obzir širu perspektivu, shvatim koliko toga ima za šta treba da budem zahvalan.
Ukoliko sam ljut na nekoga, uvidim da je ta osoba zapravo prilično divna i da treba da sam zahvalan što je imam u životu.
Ukoliko sam pogođen nekom situacijom, vidim koliko zapravo imam, koliko sam srećan, i kako je dobro biti živ.
Čak i u momentima koji me ne frustriraju, uviđam koliki je poklon ovaj momenat, i zastanem da istinski razmislim šta je sve toliko vredno u njemu. I tada ga i najbolje iskoristim.
Da li je moguće da je baš ovaj momenat savršena mešavina koja nam je potrebna za sreću?
Tekst prevela: M. Gudžulić