Zdravo prijatelji,

Kako ste? Evo već je mart, i dok uživam u ovim prvim prolećnim danima, ne mogu a da ne pomislim kako vreme leti. I kako se život kreće tako brzo. A kada se vreme kreće brzo, onda je nekako i prirodno da i mi želimo da se krećemo istom brzinom, ako ne i brže. Ali možemo li? U svim sferama svog života? Možda... No, to nije uvek lako.

Potreba za brzinom, za kretanjem bržim od vetra, za preskakanjem, za nalaženjem prečica je uvek bila duboko ukorenjena u svima nama. I, ponekad, nam je dobro služila, ali većinom je radila protiv nas.

Vidite, kada se pojavi težnja za preskakanjem prepreka i prihvatanjem instant rešenja, kada osetite da treba da se gurate i laktate kako biste došli do cilja, uradite sledeće - stanite i razmislite.

Možda, postoji razlog zašto treba da budete tu gde jeste. Šta ako je ostati "zaglavljen u stanju" korisno i šta ako postoje lekcije koje možete naučiti iz tog stanja...?

Može jedan mali predlog?! Koje god emocije da se jave kada ste u tom "zaglavljenom stanju" budite sa njima. Osetite ih. Jer svaka emocija koja nam dođe, želi da bude doživljena. Ako je ignorišete, vratiće se da vas progoni.

Kao i sve što ostavite sa strane, sve čemu se opirete, će se ponovo vratiti. Želeće vašu pažnju. I vraćaće se sve dok ga izbegavate i ignorišete ga.

Jer, budimo iskreni ovde, nemoguće je popeti se na planinu, a da prethodno niste ovladali jednostavnim hodanjem.

Vraćanje na pocetak, na osnovne, na bazične stvari je ono o čemu govorim. Koliko god puta da počnete, važno je početi od osnove. Usavršite osnovne korake. Iskusite ih. Dozvolite sebi da ih otelotvorite. Jer, tek kada je nešto prošlo kroz vas, nešto što ste doživeli, naučili, nešto što već živite, može stvoriti platformu za sledeći korak.

Jer doživljaj koji ste preživeli, koji ste iskusili, je onaj koji je vaš, koji se vidi, koji privlači. To je nešto što ne možete folirati.

To je upravo ono što nam život u kome vlada potreba za duhovnim prečicama, ne može da ponudi, niti postigne. Pričala sam ranije o duhovnim prečicama, ali izgleda da je to jedna od tema koje se ponovo javljaju.

Priroda ne pravi skokove. Ne koristi prečice. Ona čeka i doživi kroz svako godišnje doba. I zato imamo bogato zeleno proleće, napojeno energijom leto, inspirativno narandžasto-braon jesen i umirujuće belu zimu.

Postoji red koji priroda sledi i koji sluša. Mi nismo iznad prirode. Mi smo ona. I, pošto je tako, hajde da na kratko stanemo i prigrlimo ovaj trenutak u kome živimo, ovu emociju koju osećamo i vidimo šta nas mogu naučiti.

Jer samo kad naučimo lekcije i proživimo iskustva, možemo biti spremni da pređemo na sledeći nivo. Zaboravite na brza sređivanja i rešenja koja vam se nude na poslužavniku.. To su iluzije i zamke. To su alatke za jačanje Ega a ne nežne ruke koje oslobađaju Dušu!

Sa ovim na umu, želim da vas pozovem da uključite u svoju dnevnu duhovnu praksu naviku za gajenje strpljenja. Naviku nežnog prepuštanja svim emocijama. Osetite ih. Prigrlite ih. I dozvolite im da vas dožive, dok vi doživljavate njih.

Ne radi se o tome da budete užurbani i požurivani, radi se o prepuštanju, o jednostavnom fokusiranju na ono šta vi želite. I da budete otvoreni za sva vaša iskustva. Da doživite sadašnjost onakvom kakva jeste. Da uočite precizno gde putanje o kojima razmišljate zaparavo vode, da koračate mudro.

I da uživate u malim koracima i trenucima. Uživajte u procesu. Osetite rast i radujte se saznanju da nam se emocije javljaju jer naša Duša želi da ih mi doživimo!

Živite nedelju ispunjene Duše!