Kada se setim detinjstva ne setim se pojedinačnih događaja već osećanja sreće i potpunog prihvatanja. Zašto nam taj osećaj izmiče kada odrastemo?

Ko god se zatekao u Beogradu barem dve godine zaredom, zna da postoje tri ili četiri dana na samom početku juna kada ako izađete u šetnju malo ranije ujutru, očekujete da iza sledećeg ćoška pukne pogled na more. Mirna, okupana jutra, kada gradska žega još uvek nije pojela svu radost leta i kada ste ubeđeni da živite u najlepšem gradu na planeti. Vazduh miriše, ulice mirno dišu sa vašim koracima, dok fasade odjednom imaju patinu istorije, a ne samo slojeve čađi i nemara.

Obožavam taj rani jun. Svake godine mu se radujem više nego Novoj godini, rođendanu, odlasku na more ili novim cipelama. Tokom ta tri dana mi se čini da sam povlašćeni stanovnik planete Zemlje i svake godine pišem istu poruku svojoj najboljoj drugarici koja već godinama živi daleko. „Hej, opet miriše na more". Poželim da mogu da je okrenem telefonom da se samo dogovorimo gde ćemo se naći. I to je to, svi su tu, tokom tri dana u junu, svi moji prijatelji su tu. Osećam ljubav svih onih voljenih koji su davno otišli, ne postoje greške, ne postoje kajanja ni pogrešni potezi, ne postoji gorčina niti žaljenje, nema pitanja, nema zakrpljene stvarnosti. Sve je divna, svetlucava površina mirnog mora koju očekujem da vidim kada zađem za ćošak Sokolske ulice.

Kad Leo spava: neodoljivo štene uživa u snu tako da ćete se zaljubiti (VIDEO)...

Mislim da me ta tri dana podsete na detinjstvo i na slobodu koju samo dete ima. To je sloboda o kakvoj posle samo možemo da sanjamo. Sloboda detinjstva da sanja i gradi, da doživljava stvari na potpuno drugačiji način. Kakvi god da postanemo kad odrastemo, dete u nama i dalje želi slobodu. Osim par fragmenata i slika događaja i ljudi, sećanja za mene uglavnom predstavljaju osećanja. Često ne mogu da prizovem sećanje, ali mogu da čujem muziku i da osetim istu emociju kao i pre dvadeset ili trideset godina.

PageBreak

Zašto želimo da budemo neko drugi?

Zato mislim da je užasno neodgovorno kada povredite nekoga. Možda se neće sećati šta se tačno desilo, ali silovitost emocije će se uvek nepogrešivo vratiti i uzdrmati je iz korena. Međutim, isto tako je neoprostivo kada povredimo sami sebe a, nažalost, to najčešće i radimo. Samokritičnost i prosuđivanje koje primenjujemo na sebi bi izlomile i tvrđe orahe i izbegavamo da to radimo drugima, a opet kad god nam se ukaže prilika spremni smo da sebe otpišemo i da se ne volimo. Stalno se preispitujemo zašto nas neko voli ili, ako nas neko ne voli, zašto nas ne voli.

Uvek bismo da se nađemo na drugom mestu i u drugo vreme. Da budemo viši, mršaviji, plavlji. Da imamo malkice drugačiji nos ili da budemo odlučniji. Sve što nas čini onakvim kakvi smo, mi bismo promenili. Gde je tu ljubav? Gde je tu prihvatanje kakvo smo imali kada smo bili deca? Sve nakon detinjstva postane prolongirano stanje upitanosti nad sobom i svojom vrednošću. Neproduktivno jurcanje preko prepona na stazi koja nema cilj. Sve što na kraju osetimo je zamor i niz bezličnih fragmenata života koji živimo na automatskom pilotu.

Nije problem u tome što pokušavamo da budemo bolji. Problem je kada pokušavamo da budemo neko drugi. Pokušajte da prizovete osećanje koje ste imali kao dete. Da li ste želeli da budete neko drugi? Čisto sumnjam. Toliko ste uživali u momentu i bili okupirani upijanjem divote oko vas da vam i nije ostajalo vremena da se preispitujete. Samo potpuno prihvatanje. Svest o mirisu pokošene trave, o onom tajnom zadatku koji planirate već nedeljama sa drugaricom, radost kada ugledate svoje roditelje srećne i nasmejane. Nije bilo potrebe da vam se dešavaju velike stvari jer je sve bilo veliko. Normalno je da svi odrastemo i normalno je da kada uđemo u to odraslo doba stvari počinju malo da se komplikuju. Ali, ipak neprestano se pitam da li je život zaista toliko komplikovan ili ga mi često otežavamo time što ne možemo da prihvatimo sebe onakvim kakvi smo.

Kako da život postane uživanje: evo gde i kako da nađemo sreću...

Koliko god detinjstvo bilo lepo, ono što me posebno raduje tokom tog ranog juna jeste puna svest o tome da je to stanje potpunog prihvatanja sebe i radosti moguće i sada. Bez obzira na to koliko su okolnosti drugačije i uprkos tome što mi na polici stoji neplaćeni račun za pitaj boga koju komunalnu uslugu i uprkos tome što se moje telo menja i što me niz spoljašnjih ograničenja sprečava da ostvarim svoje putovanje iz mašte ili kupim kuću u centru Londona.

Tri mirisna dana u godini, sve to postane nevažno jer ono što imam je toliko veliko da mi srce puca od sreće i verujem da je zaista moguće izaći iz začaranog kruga u kome svi jurimo sreću, a ne možemo da je prepoznamo kada nam dođe. Tada mogu da vidim zašto sam srećna i, što je najvažnije, zaista osećam tu sreću. A to je sloboda da budemo ono što zaista jesmo.Tada ne želim da imam drugi grad, kamaru para u dušeku ili duže noge.

Tada osetim da sam na pravom mestu, u pravo vreme, baš savršena onakva kakva jesam. Tada osetim da je moguće izbaviti se iz zatočeništva u koje svi sami sebe neminovno oteramo tokom godina koje provedemo u želji da budemo neko drugi. Ono što najviše želim jeste da ta tri dana traju duže. Da mogu duže da budem ponosna na sebe i da se ne preispitujem baš na svakom koraku, već da osećam sreću koja mi je data i da budem zahvalna što sam uvek na pravom mestu i u pravo vreme.

Izvor: Sensa