Znanje je moć, rekao je filozof Francis Bacon. Ali tek kad naše znanje postane veština kojom možemo da menjamo svoju svakodnevicu i okolnosti u kojima živimo, zaista ćemo u rukama imati pravu vrednost. Stoga učenje raznih tehnika, pohađanje radionica i škola ima smisla jedino kad to znanje pretvorimo u živo iskustvo.

Rad na sebi može da ima puno značenja. Sve češće čujem od raznih ljudi u različitim situacijama rečenicu "Radim na sebi". To i ne čudi s obzirom na to da nam je na raspolaganju sve više mogućnosti, radionica, škola, pristupa - od novih i inovativnih do klasičnih - koji mogu da nam daju nova znanja. Oni nam omogućuju da krenemo novim putevima u životu, otkrijemo svoje kvalitete i ojačamo ih, promenimo navike ili bolje upoznamo sebe. Međutim, mogu da nas odvedu i na stranputice.

Ne želim da budem Džimi: priča o strahu koji može da pobedi lenjost...

Kad njima zalutamo, možemo da počnemo razne škole i rad na sebi doživljavamo stilom, čak i smislom života, a da pritom stečena znanja uopšte ne primenjujemo. Živeći u iluziji da ta znanja imamo, činimo se sami sebi boljima nego što jesmo pa ih često prenosimo i drugima. Međutim, dok znanja ne postanu veštine, mala je verovatnoća napredovanja. Da bi znanje, pa i ono s područja ličnog razvoja, postalo veština koja menja život, potrebno je puno predanosti i vežbe.

Kada pitam svoje klijente šta za njih tačno znači rad na sebi, dobijam sledeće odgovore: "Pročitala sam određene knjige","Idem na radionice za lični razvoj", "Koristim energetski rad", "Izučila sam razne energetske metode", "Idem na terapiju", "Idem na coaching" i slično. Na pitanje: "S kojim ciljem radite na sebi?" najčešće ne dobijam konkretan odgovor. Očito je rad na sebi nešto vrlo individualno, a motivacija za njega razlikuje se od osobe do osobe.

Kako se nijedna promena ne događa ako patnja nije dovoljno velika ili cilj dovoljno atraktivan, možemo da zaključimo kako nas na rad na sebi, kakve god on vrste bio, motiviše želja da smanjimo ili uklonimo patnju, ili nas, s druge strane, privlači cilj koji želimo da dosegnemo. Na primer, ako imam atraktivan cilj da pre godišnjeg odmora izgubim nekoliko kilograma kako bih dobro izgledala, spremna sam da pazim kako se hranim i iz ishrane isključim određene namirnice. Neće mi biti lako jer uživam u hrani, ali ću izdržati jer se radujem ishodu svog truda.

PageBreak

Jaka motivacija dovosi do ostvarenja želja

Motivaciju na tom putu mogu da zadržim ako, na primer, unapred zamislim kako će to da bude kada dobijem pohvale prijatelja, kada budem mogla da obučem haljinu u koju odavno ne mogu da uđem, pa ću se osećati zadovoljno i srećno već pri samoj pomisli na svoj cilj. Motivacija je jaka, a ishod vrlo poželjan. Izaći ću iz zone komfora ignoriršući kolače, čokoladu i slične namirnice.

Sama pomisao na ishod kakav želim daće mi energiju da istrajem. Možda je to moja motivacijona strategija. Ako je tako, ponašaću se slično u mnogim situacijama - tako da zamislim šta će dobro da se dogodi kada postignem cilj. Ali, da bih se tako ponašala, moram da znam šta hoću. Mnogima je upravo to problem - znaju šta ne žele, ali ne znaju šta bi zaista hteli.

U takvoj situaciji možda bi promena mogla da se realizuje tek onda kada bi patnja bila dovoljno velika. Na primer, ako zbog prekomerne težine sve lošije izgledam, imam sve više problema s krvnim pritiskom, nivoom energije, ne mogu da potrčim i osećam se loše, možda ću poželeti promenu. Na početku ću možda na nezadovoljstvo da reagujem tako da ću još više da jedem ono što mi odgovara i nakratko ću se osećati bolje. Ipak, dobijanjem na kilaži osećaću se nezadovoljnije.

Odlučiću da ću ubuduće da pazim, ali brzo ću da zaboravim tu odluku. Tek onda kada patnja zbog izgleda i drugih posledica težine postane velika, ciljano ću da radim na tome da izgubim višak kilograma.

Ipak, čak i kada znamo šta želimo i treba da učinimo, sama spoznaja neće direktno da nas "lansira" u svladavanje veštine. Na primer, detetu možemo da prenesemo sve svoje znanje u vezi s vožnjom bicikla i ono će znati da ponovi sve što smo mu rekli. Međutim, posednete li ga na bicikl, verovatno će da padne. Vožnja bicikla stvar je osećaja, ravnoteže, vežbe i savladava se postepeno. Naravno, kada neko ima veštinu, ima i znanje o njoj, ali ne vredi i obrnuto.

Da li ste Žrtva, Gazda ili Čarobnjak: koja pravila i nivo svesti određuju vaš kvalitet života...

Da bismo uspeli da svaladamo veštinu, moramo da se susretnemo sa svojim "demonima", proverimo, tj. istražimo svoje vrednosti i uverenja i promenimo ono što nam ne koristi. A menjanje je proces koji zahteva upornost i vežbu.

Teoretski je vrlo lako da se shvati šta i kako treba da radimo, ali nam ta spoznaja neće pomoći da "odradimo posao". Koje god znanje pretvarali u veštinu, potrebno je da naučimo kako funkcioniše metoda kojom se postiže promena i potom redovno i svakodnevno da vežbamo. Neka su istraživanja pokazala da je potrebno najmanje tokom tri meseca usvajati neku veštinu, praktikujući nova znanja nekoliko puta na dan, da bismo postigli rezultat koji želimo. Tek tada ćemo moći, pomoću sopstvenog iskustva, da podržimo i druge ljude da nauče ono što smo mi naučili, i da na taj način postignu svoj cilj.

PageBreak

Korak po korak do ispunjenog života

Vera Birkenbihl, poznati trener na području usvajanja znanja i veština, tvrdi da ono što ponovimo 33 puta nećemo zaboraviti. Ali, ako imamo previše informacija bez mogućnosti da ih isprobamo u praksi, brzo ćemo da ih zaboravimo.

Faze učenja

U učenju, tj. pretvaranju znanja u veštine, potrebno je proći nekoliko faza, od tzv. nesvesne nekompetencije do nesvesne kompetencije. Ako ne znam da postoji nešto što bi mi moglo da pomogne i pritom nisam ni svesna svog eventualnog problema, to znači da imam nesvesnu nekompetenciju - ne znam da nešto ne znam. Kada, na primer, ne bih znala da postoje automobili koji mogu da mi olakšaju i ubrzaju kretanje a, naravno, pritom ne bih znala ni da vozm - imala bih nesvesnu nekompetenciju. Međutim ako znam da postoji automobil koji mi može da mi olakša življenje i želim da naučim da ga vozim, svesna sam šta želim, ali još nemam to znanje - imam svesnu nekompetenciju. U ovoj fazi znam šta ne znam i zbog toga sam u svom učenju korak bliže cilju.

Treći je korak učenje i vežbanje, sve dok ne naučim da vozim, i tada ću imati svesnu kompetenciju - moraću uvek ponovo svesno da obraćam pažnju na to šta i kako radim dok vozim, ali nakon nekog vremena i dovoljno vežbe vožnja će da postane automatizam, veština, tj. nesvesna kompetencija. U ovoj fazi moja veština, može da se, prema potrebi "uključi" bez mojih svesnih napora. Ovaj proces deo je sticanja novih znanja i veština, te korake moramo da prođemo želimo li da se zovemo poznavaocima određenog područja.

Ipak, to je dug put i mnogi od nas pokušavaju da nađu onaj kraći. Ponekad čitamo knjige, shvatimo ih onako kako nam je moguće, u zavisnosti od sopstvenih iskustava. Svoje shvatanje smatramo jedinim ispravnim i spremni smo da „dokažemo" da smo naučili, kako smo pametniji, obrazovaniji i slično. Ako nam je to cilj, onda radimo na jačanju svog ega, okrenuti smo sebi i očekujemo da i drugi prepoznaju ovu našu vrednost.

U našem društvu teoretsko je znanje vrlo cenjeno.

Psiholozi otkrivaju: 4 podmukle tehnike koje narcisi koriste kako bi nas zadržali u vezi...

Kao deca smo naučili kako je važno biti vredan i dobar učenik a od nas se očekivalo da to pokažemo u obliku dobrih ocena. Samo ako smo dobri učenici i u stanju da reprodukujemo naučeno, vredni smo pažnje i ljubavi. Stoga nam i u odraslom dobu prikupljanje znanja ostaje važno. Ali da li umemo ta znanja i da primenimo? Greške, tj. nespretnosti u savladavanju veština su neminovne i deo su učenja, ali u našem društvu se često osuđuju, a oni koji greše posramljuju.

Stoga, umesto da iskušamo koliko zaista možemo, često se, užasnuti spoznajom da možemo da napravmo grešku, uveravamo kako nešto ne možemo ili pak kako možemo i znamo, a da to nikad ne pokušamo.

Ponekad nam znanje koje pokazujemo u socijalnoj sredini omogućava viši status, katkada nas štiti od potencijalnog napada na naš ego. Problematično postaje kada ta naša vrednost nije prepoznata i cenjena. Tada ulažemo još više napora očekujući priznanje.

PageBreak

Preizmite odgovornost za životne promene

Vreme u kom živimo puno je brzih i velikih promena. Vrednosti se menjaju i nije uvek lako snaći se. Znanje je sve dostupnije, posebno putem interneta. Svakodnevno nas obasipaju ponudama koje obećavaju brz uspeh, razvoj i dostignuća koja su donedavno bila nezamisliva. Ponekad smatramo da je moguće nešto naučiti, pročitati i to odmah primenjivati u praksi. Sve dok to radimo samo za sebe, to može da bude sasvim u redu.

Ali kada mislimo da tako stečena znanja možemo da koristimo u radu s drugim ljudima, to postaje problematično. Pridajemo preveliku važnost informacijama koje dobijamo pa možemo da padnemo u zamku da informaciju koju imamo zamenimo za znanje, a tako možemo da zaboravmo gde su nam granice.

Spoznati sebe prvi je korak prema eventualnoj promeni. U sticanju veština od izuzetne je važnosti da spoznamo jesmo li spremni da preuzmemo odgovornost za sebe ili pak imamo sklonost da prebacujemo odgovornosti na druge. Upravo ovo može da bude od presudne važnosti i da utiče na to hoćemo li u nečemu uspeti. Uzmimo za primer mladu ženu koja je deprimirana i ne vidi smisao u životu. Nena dugogodišnja veza je završila, izgubila je posao i rešenje traži u psihoterapiji. Dve godine redovno je išla na terapiju, ali nije postigla nikakvu promenu. Čula je da je moguće energetskim radom da postigne promenu i nalazi odgovarajućeg terapeuta.

Nakon tri meseca shvata da nije došlo do promene nabolje pa odlučuje da pronađe novog terapeuta, novu metodu - i tako mesecima... Na pitanje šta je učinila da bi postigla promenu odgovara kako je išla na terapije, ali terapeuti nisu rešili njen problem. Imala je odgovore na sva svoja pitanja, ali nije bila u stanju da napravi promenu. Na pitanje šta je konkretno radila i kako je u svakodnevnom životu primenjivala spoznaje iz terapije, koja je iskustva stekla vežbama i radom na sebi - nije imala odgovor.

Tajne psihologa: kako vratiti ljubav u vezu i probuditi ponovo zaljubljenost u partneru...

Ponekad problemi izgledaju jako veliki pa to uzrokuje rezignaciju i odustajanje od rada na njima. Međutim, kada se definišu mali koraci, moguće je doći do rešenja, korak po korak.
Teoretsko znanje nije dovoljno. Ono nikada samo po sebi neće postati veština. Potrebno je neko novo iskustvo da bi se stekla nova veština. Znanje možemo da primenimo u rešavanju poznatih problema, ali veštine nam omogućuju da se nosimo s nepoznatim problemima. One nas čine snažnima i moćnima, a mogu da osvetle put i drugima.

Dobro razvijene veštine izuzetno su važne u bilo kojoj vrsti terapijskog ili edukacionog rada s drugim ljudima. U radu s drugima zadiremo u njihove živote, njihovu dušu i telo. Stoga je važno da su naše veštine u ovim slučajevima potvrdile i nadležne institucije. U ovakvom radu u svakom trenutku moramo da budemo svesni šta možemo i gde su nam granice. Kada sebe ne smatramo svemogućima, ako na raspolaganju imamo više nego jedan pristup ili jednu metodu kojima, prema potrebi, možemo da podržavamo klijenta, kada smo pažljivi i podržavajući i respektujemo klijenta i njegove vrednosti, uvažavamo ono što je njemu važno, to znači da imamo važne alate za rad s drugima

Kada želimo da steknemo nova znanja i veštine, to podrazumeva da ćemo na tom putu da učinimo nove oblike ponašanja, nove osećaje, nov odnos prema drugima i sebi. Da bismo na tom putu uspeli, poželjno je definišemo svoj cilj i odgovoriti na sledeća pitanja: Kako ću znati da sam postigla cilj? Šta će da bude nagrada za moj trud? Ti odgovori će da nam daju smer kretanja i poslužće nam da proverimo jesmo li još na pravom putu.

Važno je da odgovorimo na pitanje "Zbog koga želim da radim na sebi - zbog sebe, zbog porodice, zbog društva u kom živim? Ako nas motiviše jedno, a rezultate očekujemo u drugom području, može da nastane zastoj u sticanju veština, tj. unutrašnji konflikt. Spoznamo li šta nam je važno (društvo, porodica, lični rast), moći ćemo delotvornije da usmerimo svoje snage.

Izvor: Sensa