- Da li ideje na spavanje oko 21h ili ipak ostajete do kasno budni kako biste završili obaveze ili nadoknadili nedostatak slobodnog vremena u toku dana?
- Mnogi misle da su ljudi koji ležu u 21h dosadni i da puno propuštaju, a oni zapravo imaju osobinu koja ih čini posebnim.
Poslala sam prijateljici poruku u petak u 21 sat. Odgovorila mi je tek sledećeg jutra u sedam. "Zaspala sam još u devet", napisala je veselo, bez izvinjavanja. A ja sam i dalje bila budna kada je ona uveliko spavala. Satima nakon što je ona otišla na spavanje završavala sam nešto za posao što, iskreno, nije ni moralo da bude gotovo te noći.
I tada sam osetila nešto neočekivano. Ne nervozu. Ne ljutnju. Nego prepoznavanje. Postoji cela grupa ljudi koje godinama zovu „dosadnima“ samo zato što odlaze rano na spavanje. Ljudi koji više ne osećaju potrebu da ostaju budni do ponoći da bi dokazali da su zanimljivi, uspešni ili dostupni svima.
Nekada su i oni pokušavali. Ostajali su dugo napolju, odgovarali na poruke u sitne sate, radili do kasno, budili se umorni i ceo sledeći dan plaćali cenu toga. U jednom trenutku su samo shvatili da noć nikome ništa ne duguju. Da nije slabost otići u krevet u 21 sat. Da to nije dosada, već granica.
Jer do tog vremena već su iza njih mejlovi, razgovori, obaveze, ljudi kojima nešto treba i neprekidan osećaj da moraju da budu dostupni. A onda dođe trenutak kada telo jednostavno kaže: dosta. I nije to umor posle lepog dana. To je onaj tihi umor od previše odluka, previše komunikacije i previše sveta odjednom.
Zato ljudi koji spavaju rano možda spolja deluju kao da „propuštaju život“. Ali iznutra često samo pokušavaju da sačuvaju jedinu stvar koja im je zaista ostala njihova — mir. Kultura nas je dugo učila da je iscrpljenost znak uspeha. Da su važni ljudi stalno zauzeti, stalno dostupni i stalno budni. Ali neki ljudi su jednostavno odlučili da više ne žele da žive tako.
Nije to velika pobuna. Nema dramatike. Samo 21 sat, ugašeno svetlo i konačno prestanak svađe sa samim sobom.