Mi nikada ne uspevamo. Uvek uspevaju oni. Uspeva uvek onaj drugi. U čemu je tajna? U tome što, okrenuti prema spolja, možemo uspeti samo toliko da drugima izgleda kao da smo uspeli. I to je sve. Prema unutra, i dalje se osećamo nepotpuni, nedovršeni („Niko srećan, a niko dovoljan, niko miran, a niko spokojan“, P.P. Njegoš). Stvari oko sebe, spoljni svet, imovinu, karijeru, biznis, vezu, porodicu... nikada ne možemo dovršiti: tek što smo uredili ovo, pokvari se ono; ispravimo tamo, iskrivi se ovde; dignemo tu, padne onamo.

OK, kazaće neko, ako ne mogu, dakle, da budem zadovoljan i uspešan prema spolja i miran prema unutra, daj da barem budem uspešan prema spolja. Neka bar izgledam uspešan i srećan. Bolje nego da budem i neuspešan prema spolja i nemiran prema unutra. Tačno. Ali zašto se zadovoljiti polovičnim rešenjem? Mi smo ovde na zemlji samo zato da bismo postigli potpunu sreću – blaženstvo – i nizašta drugo.

Dakle, kada govorimo o uspehu, najčešće govorimo o njegovoj spoljnoj manifestaciji. Tu i nema mnogo nedoumica. Uspešan je onaj ko je stvorio velika umetnička dela, kompanije, bogatstvo, političku i drugu karijeru, ko je poznata ličnost... Niko od tih uspešnih nije tako zamišljao svoj uspeh („Budućnost nikada ne izgleda onako kako je zamišljamo“, M. Pavić), ali stigli su tamo gde su maglovito želeli da stignu i čemu su težili – jedino ne znaju zašto su tamo stigli. Išli su za ciljem da bi postali srećni, a kada su na cilj stigli, videli su da, ipak, nije tako. Videli su da to nije „to“. Zvezda vodilja je nada da ćemo postići „to nešto“ i da ćemo se tada najzad smiriti. Postići sreću. Ali „to nešto“ stalno se opire i izmiče, nikako da se završi i smiri. Uvek je drugde i uvek u nekom sledećem trenutku, u budućnosti.

Mislimo da bi prvo trebalo da napunimo zemaljski čardak i da tek onda punimo čardak na nebu. Da prvo moramo steći i postići i tek tada uspeti da se smirimo i nađemo sreću. Međutim, to nije moguće tim redom. Moramo obrnuti redosled!

Punjenje samo, ili prvo, čardaka na zemlji ima u sebi neku neprirodnost, ružnoću i muku, ima ugrađenu bezobzirnost i patnju za sebe, druge i okolinu. U tom je kontekstu nastala izreka da „cilj opravdava sredstvo“. Istina, taj zemaljski čardak može se puniti bez obzira na nebeski (kao što radi većina), ali je taj put muka. I kada, na kraju, stignemo do cilja, vidimo da nije bio vredan pređenog puta – napora, muke i patnje koju smo prouzrokovali sebi i drugima.

S druge strane, ako se radujemo svakom koraku na tom putu, ako cilj zanemarimo kao da nam nije ni važan, pa i da ga ne postignemo (a mnogo je verovatnije da ćemo ga tim načinom pre postići), mi se već osećamo ispunjeni i srećni.

PageBreak

Srce zna put

A šta je sa punjenjem samo nebeskog čardaka. Ne ide. Provereno. Prazan zemaljski čardak stalno će vas – u obliku želja, čežnje, zavisti i ljubomore – vući dole u svoju prazninu. Čak i Bagavad Gita (indijska „Božanska pesma“) kaže da Istinu mogu prenositi samo „prosvetljeni kraljevi“ („raja-rsayah“), dakle oni koji su pre prosvetljenja već imali i probali sve zemaljsko i znaju da uspeh nije u spoljnom svetu.

Moramo zemaljsku kuću prvo napuniti da bismo videli da to uopšte nije važno („novac je nevažna stvar tek kada ga imate dovoljno“). Sve dok imamo nadu da će nas uspeh u spoljnom svetu usrećiti, ne možemo naći blaženstvo nebeskog čardaka. Moraju se puniti oba istovremeno.

Znam. Sada mislite: „Oooookej, ovo smo već sto puta čuli i čitali.“ Tačno. Ali da li ste nekada probali?

Autor ovog teksta ne piše vam o nečemu što je samo pročitao ili čuo nego i o tome kako on živi. Nakon što ste pročitali i naslušali se mnogo učenja, vreme je da to i primenjujete. Kao razbibriga i zabava čitanje je sasvim u redu, ali je pitanje da li mi zaista imamo toliko vremena da se samo prikrivamo iza „razonode“ ili je došao čas i da se menjamo. Da li tu promenu možemo dalje odlagati? Dokle? Zašto?

Pre ili kasnije, shvatimo da pravu meru uspeha možemo dati samo mi sami. Može da nam imponuje ono što drugi kažu, pišu ili misle, ali konačni sud daje naš unutrašnji osećaj – unutrašnji mir. Uspeh je osećaj, ne misao ili zaključak. Možete sebe ubeđivati koliko god hoćete da sva ta slava i bogatstvo jesu uspeh, možete pumpati svoj ego citatima o sebi iz medija – unutrašnji nemir uvek će vas demantovati. Uspeh nije stvar uma nego srca. Samo je put koji ima srce pravi put.

Što se, dakle, uspeha tiče, loša vest je da se ni vaša zemaljska ni nebeska kuća neće puniti sama, bez vašeg truda i rada. A dobra vest je da je i uspeh tehnika i da se može naučiti.