Kad je reč o braku, nijedna kritika nije konstruktivna, smatra psiholog John Gottman. Kada kritikujete partnera ili on vas, to može biti veoma bolno. Za razliku od konkretnih prigovora koji se odnose na određenu situaciju, kritikovanje karakternih osobina partnera neće poboljšati brak već ga narušiti. U 85 posto slučajeva, kaže Gottman, takvo je kritikovanje odraz naših sopstvenih nesigurnosti i nedostatka samouverenosti. Ako se smatrate nedovoljnim, uvek ćete tražiti nedostatke i u svom partneru.

Mnogi to rade: prečesto se fokusiramo na ono šta našem partneru nedostaje umesto da budemo zahvalni na njegovim dobrim osobinama – njih uzimamo zdravo za gotovo. Kako biste izašli iz tog obrasca ponašanja, prvo morate da prihvatite sebe onakvim kakvi jeste i sebi oprostite nedostatke. Potom, oprostite nedostatke partneru. Budite zahvalni na njegovim pozitivnim osobinama i često ga hvalite – zahvalnost i hvaljenje protivotrov su za kritikovanje, jednog od glavnih neprijatelja dugoročne veze.

U romantičnim holivudskim filmovima ljubav je obično prikazana kao eksplozija emocija, sudbonosni susret koji prerasta u strast, i zbog te strasti čovek je u stanju da učini baš sve – da se otuđi od porodice, otputuje na drugi kraj sveta, skine zvezde s neba i pomakne planine. Muškarac i žena se sreću, nešto zabljesne u njegovim i njenim očima i ostatak filma zaljubljeni par obično mora da prevlada niz teškoća kako bi bili zajedno. No jednom kad se spoje – to je to – rađa se večna, idealna ljubav. Žive srećno do kraja života. Zavesa se spušta.

A šta je s nama, običnim smrtnicima? Kako se ljubav događa u našim životima? Početak možda i liči na romantične filmove – neko vreme živimo u slatkom zanosu, sve nam se čini idealno, jednostavno i savršeno. Neki od nas u toj fazi kažu i sudbonosno da. No nakon toga, u mnogim dugoročnim vezama, nešto pođe po zlu. Tome svedoči i podatak da oko 20 posto brakova završava razvodom. Dakle, šta se događa? Gde nestaje ljubav? Može li se to uopšte definisati ili ostaje zauvek sakriveno između četiri zida nesrećnih parova?

Za parove koji se nađu u problemima ne nedostaje saveta. Postoje brojni bračni terapeuti, psiholozi i knjige za samopomoć. Saveti se uglavnom temelje na stručnom znanju i iskustvima psihologa, na stotinama slučajeva s kojima su se ti stručnjaci godinama sretali kao i na njihovom sopstvenom iskustvu u porodici i vezama. No, jedan psiholog ističe se među drugima – poznati američki naučnik John Gottman, koji na Univerzitetu Washington već decenijama izvodi istraživanja parova u svojoj „Ljubavnoj laboratoriji”. Na osnovu tih istraživanja Gottman tvrdi da može da predvidi hoće li par ostati zajedno na osnovu samo pet minuta posmatranja njihove interakcije – i to sa 91 posto tačnosti.PageBreak

Tajno oružje srećnih supružnika
Shutterstock tajno_oruzje_srecnih_supruznika_3

Četiri jahača apokalipse

Gottman brakove istražuje od 1972. Od tada je radio sa više od 650 parova i pratio uspešnost nekih brakova čak 14 godina. U brakovima koji ne uspevaju uočio je nekoliko obrazaca ponašanja koji vremenom mogu da razore brak. Svoja saznanja i opažanja detaljno opisuje u knjizi The Seven Principles for Making Marriage Work (Sedam principa za održavanje braka).

Jedan od najvećih mitova, kaže Gottman u svojoj knjizi, jeste da je uspešno rešavanje razmirica put do stabilnog, srećnog braka. I srećni parovi se svađaju – i često ne uspevaju do kraja da razreše razlike. Prema Gottmanu, većina bračnih nesuglasica zapravo nikada ne može biti razrešena. Parovi godinama pokušavaju da jedno drugom promene stavove, ali to nije moguće jer većina nesuglasica počiva na temeljnim razlikama u životnom stilu i karakternim osobinama. Međutim, sam način na koji se parovi svađaju može predvideti uspeh veze.

U nesrećnim brakovima, odnosno onim koji su osuđeni na propast, bračne razmirice često počinju u negativnom tonu, kaže Gottman. I tako se nastavljaju. U razgovoru se učestalo pojavljuju četiri znaka problematičnog braka, koje Gottman naziva „četiri jahača apokalipse”: kritikovanje, omalovažavanje, odbrambeni mehanizmi i povlačenje u sebe.

Kritikovanje je možda najčešća pojava. Jedno je prigovoriti partneru nešto u vezi sa određenom situacijom npr.: „Danas nisi oprao suđe i to me veoma povredilo”. No kritikovanje na račun karakternih osobina partnera poput „Opet nisi oprao suđe. Stvarno si sebičan i uopšte te nije briga” znak je većih problema. Kad se kritikovanju pridruže sarkazam, cinični komentari, agresivni humor i ismevanje partnera, to je znak da je u braku prisutan najgori od četiri jahača apokalipse – omalovažavanje. On je poput otrova koji polako nagriza brak, a loš je i za zdravlje: istraživanja pokazuju da su parovi koji pokazuju omalovažavanje jedno prema drugom skloniji obolevanju od zaraznih bolesti poput prehlada i gripa od ostalih ljudi.

Pojavu omalovažavanja u vezi često prate i odbrambeni mehanizmi: jedan ili oba partnera počinju da se brane od sve te negativnosti. A kad počnemo da se branimo, kaže Gottman, dajemo partneru na znanje kako smatramo da krivica nije u nama nego u njemu, i to često pogoršava konflikt. Na kraju, kad kritikovanje, prezir i odbrambeni mehanizmi postanu norma, pojavljuje se i četvrti jahač apokalipse: povlačenje u sebe. Umesto razrešavanja problema, partneri grade zidove.

Povlačenje u sebe mnogo je češće među muškarcima. Stereotipna je slika muškarca koji dolazi kući, susreće se s lavinom kritika svoje supruge pa je ignoriše, krijući se iza dnevnih novina ili fudbalske utakmice. Muškarci su, kaže Gottman, podložniji izbegavanju konflikta zbog njihove fiziologije. Kad se par posvađa, u telima oba partnera ponekad počinju da se događaju fiziološke promene poput ubrzanog rada srca, znojenja, pojačanog izlučivanja adrenalina, povećanog krvnog pritiska.

Evolucijski gledano, to je ista fiziološka reakcija koja nam je omogućila da budemo brzi i reaktivni u opasnim situacijama – reakcija „bori se ili beži”. No, kad se nađemo u tom fiziološkom stanju za vreme komunikacije s partnerom, nećemo uspeti da razrešimo razmirice, već ćemo ili napadati partnera negativnošću ili pobeći, odnosno ignorisati ga. Gottman to naziva „preplavljivanje” i kaže da se žene mnogo brže i lakše mogu oporaviti od tog stanja od muškaraca – zato muškarci češće izbegavaju konflikte koji ih dovode u to stanje i radije se povlače u sebe. Bilo kako bilo, kad se u dugoročnim vezama jedan ili oba partnera često nađu u stanju fiziološke „preplavljenosti”, to je znak da brak ide nizbrdo.PageBreak

Tajno oružje srećnih supružnika
Shutterstock tajno_oruzje_srecnih_supruznika_2

I srećni parovi se svađaju

Da, i srećni parovi se svađaju, samo na drugačiji način. U svojoj knjizi Gottman daje primer Olive i Nathaniela koji su u srećnom braku. Planiraju da se presele iz grada u predgrađe i među njima vlada napetost. Slažu se oko toga kakvu će kuću kupiti i kako će je srediti, ali ne mogu da se slože oko izbora automobila. Olivia želi kombi. Nathaniel želi terenac. Što više o tome pričaju, napetost je veća. I jedno i drugo podižu glasove. Svađaju se. Odjednom Olivia stavi ruke na bokove i, imitirajući njihovog četvorogodišnjeg sina, isplazi Nathanelu jezik. Znajući šta će Olivia učiniti, Nathaniel prvi isplazi jezik. I jedno i drugo počinju da se smeju, a napetost među njima u trenutku se raspline.

Gottman je slično ponašanje primetio u mnogim srećnim brakovima i dao mu je i ime: pokušaj pomirenja. To je naziv za izjavu ili ponašanje kojim supružnici, svesno ili ne, spreče da se negativnost u svađama otme kontroli i da dođe do fiziološkog preplavljivanja. Pokušaj pomirenja može biti šala, osmeh ili jednostavno izvinjenje. Kad veza počiva na jakom prijateljstvu, supružnici postanu stručnjaci u korićenju pokušaja pomirenja. Prema Gottmanu, uspešnost takvih pokušaja pomirenja jedan je od glavnih faktora koji može da predvidi uspeh veze.

U srećnim brakovima pozitivna osećanja dominiraju nad negativnim, kaže Gottman. Pozitivna osećanja omogućuju paru da se osećaju optimistično jedno prema drugome i prema braku, prema zajedničkom životu. Pre svega, kaže, srećni parovi intimno se poznaju – znaju šta drugi voli, ne voli, čemu se nada, o čemu sanja. Međusobnu privrženost izražavaju ne samo velikim rečima i gestovima već na mnogo malih načina, i to svakodnevno. Kad se takvi parovi svađaju, njihovo prijateljstvo sprečava da negativnost među njima ode predaleko. Umesto direktnih napada, razmirice češće počinju na blag način, s konkretnim prigovorom, umesto kritikovanja partnerove ličnosti, pa završavaju produktivno, bez osećanja fiziološkog preplavljanja jednog ili oba partnera. Partneri se vole i poštuju onakvima kakvi jesu i spremni su na kompromise kako bi živeli srećno uprkos međusobnim razlikama.