Leto je divno doba koje nas podseća na godišnji odmor, lenčarenje i uživanje. Putujemo, družimo se i upoznajemo ljude. Kineski element vatre u punom zamahu goni nas i potiče na igru i bezbrižnost. Kud svi Turci, tuda i ja, pa sam i na ovom godišnjem odmoru upoznao razne ljude i njihove životne priče. Jedna od tih priča veoma je interesantna jer me je podstakla da razmislim o sebi.

Čovek iz jedne evropske zemlje ode u Japan da živi tamo. Prevali dalek put i ne stane samo na tome. Upiše školu japanskog i za nekoliko godina ga savlada perfektno, tako da može da piše sva tri japanska pisma, i to na nivou akademski obrazovanog građanina. Iz stana prilagođenog zapadnjacima preseli se u japanski. Diveći se njihovoj kulturi prihvati i njihove običaje, tako još bolje razumevajući jezik, nama udaljen svetlosnim godinama. Nakon 15 godina ne samo da je gotovo postao Japanac u vidljivom smislu nego se čak dohvatio njihovih ne tako vidljivih znanja o energiji. Vremenom je potpuno ovladao Veštinom i došao do majstorskog nivoa. Veština mu je pomogla da ovlada mirom za koji je shvatio da je možda svojstven Japancima, ali i svakom čoveku prirodan. Ona mu je pomogla da očuva koncentraciju, nahrani telo i očvrsne ga, izoštri čula i inteligenciju. Srećan, počeo je i drugima da prenosi naučeno i da im otvara oči. Veština mu je pomogla da se poveže sa ljudima i sa samim sobom. Simbol za cilj i njegovo značenje „pratiti vlastite snove“ počeo je da živi punim plućima.

Rezultati nisu izostali ni na materijalnom polju pa kad je došlo vreme povratku, lep iznos garantovao mu je da u svojoj otadžbini može da otvori posao koji će da mu omogući lagodan život u kojem će se da se posveti novostečenim vrednostima. Vrativši se kući kupio je stan i uredio ga u japanskom stilu. Japanske tapete, prekrasni prozori od pirinčane hartije koji imitiraju dnevno svetlo. Dnevni boravak u kojem se sedi na podu, futoni za spavanje, kaligrafije na zidu, diskretna lepota belih orhideja – pomislio bi da si u Japanu. Funkcionalnost i lepota integrisani u jedno, minimalizam u svom najlepšem izdanju.

No, nedugo nakon toga kreće priča u stilu Kad si u Rimu... Nakon nekoliko meseci lagodnog života pokreće posao prema planu. Kako to biva kod nas na Zapadu, posao mu je oduzimao sve više i više vremena, a njegove dnevne rituale punjenja energijom, čitanja, rekreacije i druženja s prijateljima zamenjuje suvi substitut sreće u obliku 15-minutnog odgađanja budilnika i kasnovečernjeg sedenja pred televizorom pre nego što utone u san. Od lagodnog života ni „l“. Bolje reći, od života ni „ž“.
Donedavno srećan i ispunjen čovek polako je počeo da primećuje stranca u svom ogledalu. Recesija koja je zahvatila sve, načela je osim posla i njegove životne ideale. Izgovori sebi i drugima postali su sve češći u njegovom rečniku i zamenili su nadahnjujuće maksime i običaje. Snovi i cilj postale su mu daleke reči koje su još odzvanjale samo hodnicima sećanja.

Verujem da će priča da ima srećan kraj jer ko jednom proba srećan život, tražiće dok ga opet ne nađe. Ali do preokreta će biti potrebno još vremena.
Zamenjujemo li svoje snove substratima, ekvivalentnim supama iz kesice koje obećavaju bogatstvo ukusa i prirodnih sastojaka uprkos tome što svi znamo da su daleko i od prirodnih ukusa i od prirode? U kojm trenutku dopuštamo da zastranimo od onoga što nam je esencijalno i što nas ispunjava?

I opet, ista dosadna priča o tome kako bi trebalo svakog dana da pronađemo vremena za sebe. Ako posvetimo vremena sebi, ostavimo li vremena za „slobodno vreme“, ostaćemo verni svom cilju koji će zauzvrat da nas motiviše i raste s nama. Ne brkajmo stranice do cilja s ciljem – stanice poput krova nad glavom i ostalih materijalnih dobara potrebne su kako bi nam pružile podršku za dalje kretanje. One su prenoćišta, ali ne i konačno odredište.

Potražite svoj cilj, izađite i krenite prema njemu!