„Da živiš do kraja života“, bila je rođendanska poruka jednog šestogodišnjeg dečaka drugom dečaku. Filozofska misao napisana iskrivljenim slovima koja piše neuka dečja ruka. Napisana u svrhu rituala pisanja rođendanskih poruka ili nekih drugih. Zabeleženo da ostane i da se pamti. Ko je tom dečaku rekao da postoje rituali. Verovatno niko. Mi ne govorimo o stvarima koje ne razumemo, ali ih svakoga dana upražnjavamo.

Da li je potrebno da sve razumemo ili se opet ponašamo po pravilima koja je neko postavio, odnosno samo preneo informaciju o postojanju nečega što bi trebalo da se uradi.

Rađanje je ritual produžetka vrste. I sve ono što prethodi rađanju jesu rituali. Način na koji se jedni drugima udvaramo, pokazujemo najlepše i najprivlačnije delove sebe, trudeći se da se nametnemo, zauzmemo mesto i ritualno postavimo sebe na tron. Na isti onaj tron koji smo kao deca već osmislili, a sada ga kao odrasli realizujemo.

Jedan dan rituala

Ustajemo iz kreveta na određeni način. Spuštamo desnu nogu na pod, samo da nije leva! Još se nismo razbudili, već su nas rituali sa velikim znakom uzvika, upozoravajući kao strog i brižan roditelj, zaposeli.

Određeni broj koraka do kupatila, na određeni način otvaramo vrata, sedamo na WC šolju, onda uzimamo četkicu za zube, zatim tuširanje, ali sve na već određeni način. Psihijatar bi vam zakačio etiketu za takvo ponašanje. Ali i oni što etiketiraju ponašaju se po istom modelu, i za njih važe rituali.

Naši daleki preci ritualno su prinosili žrtve bogovima, prizivali kišu, vračevi su ritualnim radnjama lečili bolesne… Rituali su deo naše tradicije, to je nasleđe od prapredaka.

Druga strana rituala je strah. Strah je emocija, verovatno bazična. Ali isto tako emocija u funkciji. Strah nas čuva i u malim dozama je neophodan.

Kako se opraštamo

Idu dva sveštenika putem. Jedan mlađi, učenik, i stariji, učitelj. Poče da pada kiša, a put zemljani dobro se natopi vodom. Idu oni tako i posle nekog vremena naiđu na mladu, lepu ženu koja je stajala ispred već nabujalog potoka i nije mogla da ga pređe. Učitelj priđe ženi, podiže je i prenese preko potoka, pa je tu i ostavi.

Sveštenici nastaviše put u tišini. Kada su stigli do manastira, mlađi sveštenik upita starijeg: „Učitelju, zar mi monasi ne treba da se držimo dalje od ženskog sveta? Zašto ste onu ženu uzeli u ruke?“

„Ja sam je podigao, preneo preko vode i tamo ostavio, a vidim ti je i dalje nosiš.“

Ova zen priča neobično je upečatljiva. Jednostavna mudrost približavanja, zbližavanja, nošenja i ostavljanja, odnosno opraštanja.

Opraštamo se ostavljajući ljude i događaje iza sebe ili se nikada ne oprostimo potpuno i sa sobom nosimo teret susreta, mesta, ljudi, emocija… Koliko tog tereta možemo da ponesemo i da li su nam pleća dovoljno čvrsta?

Čovek je biološko, psihičko i duhovno biće. Kada zadovoljimo svoje biološke i psihičke (duševne) potrebe, tek na duhovnom nivou postoji sloboda izbora. Biramo da li ćemo oprostiti ili ćemo se oprostiti.PageBreak

Zašto i dalje verujemo u rituale
Shutterstock zasto_verujete_u_rituale_2

Zašto poštujemo simbole

Kao znak pažnje poklonićemo ili dobiti cvet. Svaka vrsta, boja, oblik jeste simbol nečega. Onaj ko poklanja šalje neverbalnu poruku: volim te, poštujem, sviđaš mi se… Bar jednom u životu od nekog smo dobili srce, plišano, krpeno, nacrtano… kakvo god, ono nešto kaže.Kao znak pažnje poklonićemo ili dobiti cvet. Svaka vrsta, boja, oblik jeste simbol nečega. Onaj ko poklanja šalje neverbalnu poruku: volim te, poštujem, sviđaš mi se… Bar jednom u životu od nekog smo dobili srce, plišano, krpeno, nacrtano… kakvo god, ono nešto kaže.

Nosimo krst oko vrata. To je simbol naše vere. Burmu ili prsten na prstu. Tako šaljemo poruku o svom statusu. Srednjovekovni ratnici nosili su štitove različitih oblika i veličina, kao i zastave i druge simbole. Porodice su imale svoje grbove sa različitim heraldičkim simbolima po kojima se moglo videti koja je iz kog kraja, koliko je stara, čime se bavi itd.

Lepota tradicije

U svakodnevnom brzom i umarajućem svetu, gde je trka sa vremenom zauzela prvo mesto, mi nemamo trena da mislimo na sebe. Otuđili smo se od svojih bližnjih, a kamoli od ostatka sveta. Da li znamo ko nam je prvi komšija, koju slavu slavi, odakle je. Ne. Ne znamo ponekad odakle smo ni mi sami, gde su nam koreni. Reč tradicija se troši, haba u govoru, odlazi u vetar.

Setimo se bakinih kolača, mirisa vanile, cimeta, debelih perjanih jastuka, dunja, ćilima... Možda je neko bio te sreće da ga deda povede na košenje, da mu u sećanju ostane miris pokošene trave. Kada evociramo te uspomene, postajemo jači, veći. Probude se emocije, nahrane nas toplinom iznutra. Tada iz nas izađe ono malo dete željno igre, smeha, radosti. Sva kreativnost našeg bića dosegla je u tom trenu nebeske visine. Tada dobijemo snagu i volju i lakše nam dođu sve one svakodnevne obaveze. Tada nam se rode krila.

Kada krenemo u potragu za svojim korenima, mi zapravo tražimo ono Ja koje je istinsko. Tražimo sebe. Uroniti u dubinu svoga bića nije nimalo lako ni jednostavno. To traženje može dugo da traje, da bude bolno, jer će se pojaviti i neke ne tako drage uspomene. Ali tada mi možemo i da ih ubledimo, obojimo bojom po želji i ne damo im da ponovo imaju moć povređivanja. Najviše bole i tište one dobro i duboko skrivene emocije, one stvari kojima ne dozvoljavamo da izađu, koje pokušavamo da zaboravimo. Teškoće ćemo najlakše i najbrže prevazići ako ih pokrenemo i s njima se susretnemo. Posle takvih situacija bivamo jači i oslobođeni. Ako ih ostavimo i potiskujemo, počeće da pati naše telo, naše fizičko biće. Tako nastaju razne psihosomatske bolesti.

Zato ćemo u momentima kada se osećamo usamljeni, sami, ostavljeni ili samo umorni, pozvati ona lepa sećanja, držati se njih, verovati u njih i tada sigurno sve ono loše prestaje i nestaje.