Niko ne voli da se oseća ograničeno, a opet, tako se lako događa da pristajemo na ograničenja. Na primer, pristajemo na druženje s prijateljicom koja nas stalno osporava i mora da bude pravu, na vezu u kojoj partner ignoriše ili ismeva naše uspehe... Evo kako se izvući iz začaranog kruga ograničenja koja nam nameću drugi i koja mi namećemo drugima.

Kad nas neko ograničava, imamo osećaj da ne možemo da budemo onakvi kakvi jesmo, nego moramo da budemo zakinuti; preoblikujemo se, uklapamo u nečiji svet i gubimo deo sebe. Ne zvuči dobro. Zašto onda na takva i slična ograničenja pristajemo? Možda bi trebalo da postavimo drugačije pitanje – zbog čega ponekad iz nas izvire potreba da ograničimo druge ljude?

Naša ličnost i celokupno emotivno, mentalno i fizičko funkcionisanje nastalo je iz povezanosti. Najpre smo bili povezani sa majkom u njenom stomaku, zatim sa članovima porodice, pa sa decom u vrtiću, i taj se krug povezanosti, kako smo odrastali, sve više širio. Bez povezivanja sa drugima ne samo da ne bismo bili oni koji jesmo, nego, na neki način, ne bismo bili ni ljudi.

Retki slučajevi takozvane divlje dece, koja su odrastala uz minimalan kontakt sa ljudima ili bez ikakvog kontakta, svedoče o tome da se bez povezanosti sa ljudima ne razlikujemo mnogo od životinja. Dete koje je odrastalo sa vukovima naučilo je da zavija i hoda četvoronoške, a dete koje je odraslo sa psom naučilo je da laje i takođe hoda četvoronoške. Postali smo oni koji jesmo putem bezbrojnih povezivanja sa drugima, od početka života pa sve do sada. I ovakvi kakvi smo sada, zbog raznih iskustava povezivanja, u nekim dimenzijama odnosa možemo, a u nekim ne možemo da se povežemo sa drugima.

Isto tako, i drugi se u nekim dimenzijama odnosa mogu, a u nekim ne mogu povezati sa nama. Neki ljudi ne mogu da se povežu uljubavi jer su ograničeni sramom od izražavanja ljubavnih osećanja, a neki ne mogu da se povežu u slobodnom deljenju ideja i filozofskom istraživanju života jer su ograničeni strahom od toga da će ispasti glupi ili neobrazovani.

Ima ljudi koji ne mogu da se povežu sa nečijom radošću zbog uspeha jer se sami osećaju nedovoljno uspešnim, a neki se, pak, ne mogu povezati u prepričavanju šaljivih anegdota o deci jer se osećaju kao loši roditelji.

Nemogućnost povezivanja nije ništa pogrešno. Upravo kao i mogućnost povezivanja, nemogućnost povezivanja je rezultat svih proživljenih iskustava, naročito onih u detinjstvu, unutar porodice. Kada ne možemo da se dobro povežemo sa roditeljima, braćom i sestrama, ta nemogućnost povezivanja ostaje u nama i reflektuje se i na odnose u odrasloj dobi.

Zašto pristajemo na ograničavanje?

Sa druge strane, dobra povezanost sa drugima je ono kroz šta rastemo i što nas čini da se osećamo dobro, zbog toga je svakako jedna od najvažnijih smernica ličnog razvoja upravo to – što bolje, bogatije i raznolikije se povezivati sa drugima.

Zato je vrlo zanimljivo sagledati osećamo li da nas neki odnosi ograničavaju i, s druge strane, osećamo li ponekad potrebu da nekoga ograničimo. Ako osećamo da nas neko ograničava, možemo to doživeti kao frustraciju, pomanjkanje snage ili, slikovito rečeno, kao da nam je nisko nad glavom staklena tavanica koji nas onemogućava da budemo onoliko „veliki“ koliki možemo da budemo.

Kada na to ograničenje pristajemo, onda je to uvek u ime nečeg što nam se čini važnijim. Tako se često događa da žena pristaje na partnerovo ograničavanje kako bi zadržala porodicu koja joj pruža osećaj sigurnosti. Takođe, u prijateljskom odnosu neko će u ime dugogodišnjeg prijateljstva pristajati na ograničenja koja mu nameće prijatelj, kao i, radi opstanka saradnje, na odnos u kome ga njegov saradnik ograničava.