Većinastručnjaka  koji rade s decom svedoče o koristima zbližavanja sa životinjama. Kanadski psihijatar Boris Levinson je 1962. prvi eksperimentisao s psima tokom dečje terapije. Primetio je da su deca opuštenija i otvorenija kad je pas prisutan na seansama, utvrdivši da simpatični četvoronožac pruža deci osećaj sigurnosti i služi kao spona za komunikaciju, povod za razgovor kojim se probija led. Prema Levinsonu, životinjska  terapija delotvorna je kod dece koja su povučena, ćutljiva, ukočena, autistična ili šizofrenična.

Sandra Barker sa Univerziteta u Virdžiniji otkrila je 1997. da životinje imaju važnu ulogu u oporavku dece žrtava seksualnog nasilja. U nekim slučajevima deca su se oporavila čak i ako im je životinja bila jedino stvorenje na koje su mogli da se oslone u kritičnom periodu.

Američki naučnici Aaron Katcher i Gregory Wilkins 1994. objavili su da životinje pospešuju lečenje dece s poremećajem nedostatka pažnje, s hiperaktivnošću tako što unapređuju dečju saradnju s terapeutima, te smanjuju usplahirenost i agresivnost.

Drugi istraživači potvrdili su učinke dovođenja prethodno nepoznatih životinja deci u bolnicu. Bilo da se radilo o povremenim posetama životinja u pratnji vlasnika ili trajnom uvođenju životinja u lečenje, medicinski pokazatelji bili su bolji kad god je bilo prisutno društvo iz životinjskog sveta. Tom prilikom, deci je izmereno smanjenje krvnog pristiska i nivoa hormona stresa. Iste  promene uočene su kad su deca tokom pregleda gledala u akvarijum.

Deca, naročito ona koja su zapuštena ili zlostavljana, ponekad su izvan domašaja komunikacije odraslih, ali mogu da uspostave kontakt sa životinjama. Ljubimac pruža sigurnost i bezuslovnu ljubav detetu s emocionalnim problemima.

Mary Kelly, pedijatar iz kalifornijskog Oaklanda, snimala je kamerom interakciju između životinja i dece s emocionalnim tegobama. „Uspostavljaju se čudesne veze. Imali smo slučajeva da je duboko depresivno dete, koje mesecima nije izustilo ni reč, živnulo i progovorilo.“

Nakon proučavanja emocionalnih veza između ljudi i životinja, naučnici su se bacili na učinke ljubimaca na telesno zdravlje. Tako je britanska studija iz 1980. pokazala da vlasnici ljubimaca imaju višu stopu preživljavanja od srčanog udara nego oni bez ljubimaca. Australijsko  istraživanje iz 1992. utvrdilo je da vlasnici životinja imaju niži krvni pritisak, holesterol i trigliceride od ljudi bez ljubimaca. Druga istraživanja utvrdila su da vlasnici ljubimaca ređe traže medicinske usluge i bolje podnose stresne situacije od ljudi koji nemaju životinjske mezimce.