Vaš partner radi prekovremeno, ponekad čak i vikendom. Ne događa se retko da kad napokon dođe kući, pojede nešto, legne, uzme daljinski i uključi TV, a nedugo nakon toga zaspi. Tako mu ostaje malo vremena za razgovor o onome što je vama važno. Kada ga na to upozorite, ćutljiv je, teško se otvara i izbegava teške teme. Budući da je u društvu šarmantan, zabavan, pričljiv – zatvorenost prema vama može vas povrediti.
Ovakve reči često čujem od svojih klijentkinja, bilo da je reč o braku ili dužoj vezi. Pitaju me – gde je nestala ljubav, šta se dogodilo, da li ima drugu, jesam li u nečemu pogrešila…

Ako ste se prepoznali u uvodu, verovatno mislite da to ničim niste „zaslužili“, ali reč je o čestoj situaciji s kojom se susreću mnogi parovi.

U odnose, naime, često ulazimo emocionalno nezreli jer nismo ispunili najvažniji preduslov za samostalan život – postali osoba koja zna ko je, samostalna je i zna svoje granice, ali zna i da se zdravo poveže s drugima, kao i da u tim odnosima zdravo i efikasno postavi svoje potrebe. Pojam diferenciranja predstavlja upravo tu unutrašnju igru između odvajanja (samostalnosti) i povezivanja (zajedništva) na putu emocionalnog rasta i odrastanja. Rezultat je naša celovitost i autentičnost.

Postati autentičan kao odrasla osoba zahtevan je posao koji nikada ne prestaje, a na životnom putu su nam često izazovi i teškoće koji nas teraju da taj zadatak obavimo, ako već ne na vreme, prirodno i spontano, onda pod pritiskom kriza.

Ako ne završimo taj proces (ne postanemo odvojeni od drugih, već smo „stopljeni“, vezani, međusobno zavisni) i ako od drugih očekujemo (čak i nesvesno) da preuzmu taj naš zadatak, ne osiguravamo platformu za rast i razvoj.

Kad se u odnosu nađu dve emocionalno nezrele osobe (on npr. ima odnos s ocem koji nije na zdravim osnovama, a ona žudi za bliskošću, ali istovremeno od nje strahuje jer se boji odbacivanja), preduslovi za dramu su ispunjeni. Ona, na primer, na stresni događaj (kao što je rođenje deteta i novi uslovi života) reaguje anksioznošću, teskobom, nemirom, brigom i potrebom za stalnom bliskošću, a partner se s tim ne zna nositi, pa ima potrebu za udaljavanjem (beg u posao, umor, gledanje televizije, izlazak s prijateljima „da se opusti“, ljubavnica...) i tako rešava neprijatnost od pritiska koji oseća. Ukoliko žele kvalitetan odnos, trebalo bi da prekinu taj obrazac i odrastu.PageBreak

Samostalni i spremni za ljubav

Odrasti znači biti spreman odvojiti se od primarne porodice i postati samostalan. Prema autoru nekoliko self-help knjiga Johnu Bradshowu (preporučujem da pročitate njegovu knjigu Porodica) karakteristike diferencirane osobe su jasan identitet po kome  zrela osoba samu sebe razlikuje od ostalih i koja je svojem egu postavila jasne granice. Zna da se mudro poveže u svom porodičnom sistemu, a da se ne stopi s ostalim članovima. Ima osećaj za vrednosti koje su joj važne, ali i nekoga do koga joj je stalo, a koji će te vrednosti potvrditi u međusobnom odnosu.

Svako od nas ima problema, ali oni koji su manje diferencirani (kao ljudi, ali i kao porodice) tokom perioda stresa, kriza i sukoba, ranjiviji su i reaguju hroničnom teskobom koja njihove teškoće samo uvećava. Šta uraditi kako biste bili diferencirana osoba:

Preuzmite odgovornost za sebe i svoju promenu.

Poradite na sebi ne očekujući da se menja vaš partner, jer jedino sebe možemo da menjamo. Oni koji ne završe te zadatke suočavaju se s različitim nepovoljnim situacijama (varijacije su beskonačne: jedan partner se preterano veže za dete, a drugi se sve više, na kraju i potpuno isključuje iz vaspitanja; roditelji od deteta naprave „problem“ i na taj način tolerišu bračno nezadovoljstvo, a odnos se fokusira na „problematično dete“ umesto na njihove probleme; u odnos se uplete neko treći; pojavi se zavisnost...)

Osvestite kako reagujete na stres i izazove, pa ih zamenite uravnoteženijim odgovorima.

Tako ćete, umesto da čekate da vas okolnosti nateraju na promene kojih se bojite, hrabro postaviti nova pravila.

Prepoznajte svoju zavisnost od drugih.

Zadržite mir kada se suočite s krizom, sukobom, kritikama ili odbacivanjem. Naučite da razlikujete razmišljanja utemeljena na racionalnoj proceni situacije i činjenica od razmišljanja koja su rezultat iracionalne teskobe.

Postavljajte zdrave granice prema onima s kojima ste u bliskim odnosima.

Naročito to važi za situacije kad se odnos menja zbog spoljašnjih okolnosti (član porodice ostao je bez posla, rođenje deteta, smrtni slučaj...). Što je intenzivnija međuzavisnost, a jedna strana pomalo izolovana od drugih ili od svog uobičajenog života, manja je sposobnost da se prilagodi stresnom događaju bez jakog osećaja napetosti i teskobe. Prepoznajte kako se osećate i to jasno recite bliskim ljudima. Recite im i šta od njih očekujete.

Donosite promišljene odluke o važnim porodičnim pitanjima.

Razmišljajte o situacijama i stavovima pravedno, u konstruktivnom dijalogu s ostalim članovima zajednice. Pregovarajte o minimumu svojih zahteva. Ne reagujte isključivo na osnovu onoga kako se osećate u trenutku sukoba, ali takođe te osećaje ne potiskujte ugađajući svima.

Budite odlučni i istrajni i stanite iza svojih reči.

Ako nezadovoljstvo izrazite neprimereno ili nepravovremeno, pa onda pretite, a obećano ne sprovedete u delo – situacija može postati samo gora.